Drugi post na mom blogu trebao je biti nešto potpuno drugačije od ovog što ću danas pisati, ali ste mi promjenili plan sa svim divnim porukama podrške koje sam dobila, bezbroj storija na instagramu sa linkom mog bloga, viber porukama, pozivima itd. Neki od Vas su me prijatno iznenadili, izrazili želju da pomognu sa nekim tehničkim stvarima, savjetima ali ono što je najvažnije pokazali ste mi da je jako važno sve što pišem, što želim da prenesem i da ne treba da odustanem. Iznenadila sam se koliko zapravo Vas ili Vama bliskih osoba ima isti problem. Sretna sam što ćemo upravo ovdje dijeliti iskustva i savjete.
Ovog puta ću Vam ispričati kako je zapravo sve počelo sa problemom moje kože. Alergije sam osjetila prvi put o osnovnoj školi. U tom periodu moram priznati, nije bilo previše slučajeva niti smo moja mama i ja pridavale neki veliki značaj tome što u proljeće kišem, tu i tamo dobijem neki osip koji se povuče sam, kašljucam itd. Nisam koristila previše medikamenata, sve smo dobro kontrolisale na prirodnoj bazi dok se na početku srednje škole nije desio užasan osip na mom tijelu takav, da me je dr. Ferhatović na Infektivnoj klinici UKCS fotografisala više puta i rekla mi da nešto slično dugo nije vidjela. Tada u bolnici sam provela otprilike 20tak dana zbog drugog trenutnog problema ali je alergija u tom trentku odlučila da mi pokaže zube. Odmah nakon, pojavili su se i prvi znaci dermatitisa. Na bradi, na kapcima očiju, na tankim dijelovima kože ( ruke i noge), povremeno i po cijelom licu. Meni kao tinejdžerki je to užasno smetalo. Kada bi me neko pitao ” a šta ti je to ” svaki put sam poželjela da jednostavno samo prešutim. Sad bih to uradila, tad nisam znala pa sam se pravdala, objašnjavala itd. Što je još više uticalo na mene. Ni o dermatitisu kao kožnom oboljenju nisam znala previše. Do tada sam uradila sve alergo testove, dermatitis sam tretirala kortikosteoridima i bilo je perioda kada je koža divna, a bilo je perioda kada je užasno bilo za pogledati. Pokušala sam voditi dnevnik svoje ishrane, koristiti domaće preparate, doslovno raditi sve što bi mi neko rekao da pokušam. Dermatitis je u jednom trenutku stao, pa čini mi se i nestao. Jačala sam imunitet različitim preparatima, ali sa svakim manjim stresom dermatitis se vraćao kao upozorenje.
Kada je skoro pa u potpunosi nestao i ostavio neke male ožiljke bila sam sretna. Trudila sam se da se ne vraća, pažljivo birala preparate kojima ću tretirati svoju kožu itd. Preskačem dijelove kada sam noći provodila u Hitnoj Pomoći zbog jakog napada gušenja, osipa ili otoka, takvog dermatitisa da sam opet bila na UKCS više od 20 dana samo sada na drugoj klinici, iskreno ne piše mi se o tome. Kortikosteroidi su kontrolisali sve to, dok se moje tijelo nije čini se zasitilo svega. Injekcija, tableta, dodataka ishrani itd. Prve fleke koje su bile drugačije od ožiljaka koje mi je ostavio dermatitis sam primjetila prije otprilike dvije godine pri vrhu prstiju lijeve ruke. Otišla sam kod doktorice koja mi je rekla da je to vrlo moguće gljivično oboljenje ( bio je period ljeta) te da sam vjerovatno isto dobila na moru. Mazala sam kremama koje su mi preporučene ali nije bilo pretjeranog pomaka. Na flekice sam zaboravila pa skoro godinu dana da ih apsolutno nisam primjećivala niti sam se opterećivala tim što se pojavi neka sitna na drugom dijelu tijela. Nakon nekog perioda, flekice su iz nekog razloga počele da se šire, bilo ih je sve više na različitim dijelovima tijela. Savjet sam potražila od više dermatologa koji su mi rekli apsolutno istu stvar. Poslije urađenih nalaza i testova, i potvrde da je to autoimuna bolest, vitiligo je čini mi se ušao u moj život brže nego što sam očekivala.
Meni kao djevojci u tridesetim godinama jako smetaju. Poljuljale su me, stvorile su mi određeni nemir, neku vrstu nesigurnosti, pa čini mi se ponekad utjecale i na moje samopuzdanje. More i ljeto sam provela u dubokoj hladovini, 50 faktor kremu sam nosila na tijelu i do prodavnice s obzirom na to da je palac moje lijeve ruke sada skoro pa bez pigmenta. Nažalost, situacija se počela pogoršavati i na desnoj ruci, laktovima, ispod pazuha obje ruke, na butinama itd.itd. Svaki pogled u ogledalo za mene je bio i dalje je mali šok. Na svu sreću, fleke su i dalje na mjestima koje mogu pokriti, nisu upadne. Pisali ste mi iskustva sa vitiligom na licu, u kosi, na trepavicama itd.
Svaki put kad pogledam u svoje ruke ili mi ih neko pogleda osjetim nelagodu. O drugim dijelovima tijela da ne govorim.. Blog sam počela pisati upravo iz razloga što je ovo moj bijeg, što me ispunjava činjenica da će moje iskustvo možda nekome pomoći. Pročitala sam bezbroj članaka na puno foruma, razgovarala sam stručnjacima iz različitih oblasti medicine i sve se svodilo na jedno, vitiligo kao i svaka druga autoimuna bolest nemaju specijalni lijek. Stres ih hrani i pomaže da jačaju, divljaju i šire se. Sve ali sve počinje od nas, našeg organizma, stila života, hrane, vode i jačanja našeg imuniteta.
Kupila sam nekoliko krema za koje su tvrdili da pomažu u saniranju vitiliga, pune flekice pigmentom, pomažu u stagnaciji ali do sada mi nije pomogla niti jedna. Okrenula sam se drugim stvarima, počela jačati svoj imunitet različitim preparatima, više onim prirodnim o čemu ću također pisati. Svoju kožu tretiram na drugačiji način, njegujem je puno više nego ranije i sve savjete dobijam od doktorice koja će biti moj gost u slijedećem postu. Želim biti oprezna i za sve tražiti savjet stručnjaka, niti jedna koža nije ista, niti se može tretirati isto i liječiti isto..
U uvodnom postu sam Vam spomenula i jednu lampu koju čekam ( corona sve sabotira) i jako joj se radujem. Isprobat ću još jedan novi mehlem i sa Vama redom dijeliti nadam se napredak. Voljela bih da mi se jave oni koji imaju isti ili sličan problem, planiram puno toga kada je u pitanju ova tema i potrebna su mi različita mišljenja ..
Do slijedećeg čitanja, volite sebe onakve kakvi ste, a ja ću Vam pisati kako i zašto sam ja zavoljela sebe, sa flekicama
Emina
