Šta znamo o mentalnom zdravlju? Koliko utiče okolina na nas?

Ovo mi je možda i najemotivniji post do sada, i trudit ću se da budem što kraća a konkretnija. I u ovo sam naravno uključila stručnjaka, jer o svim temama koje se tiču našeg fizičkog ili mentalnog zdravlja savjete moramo tražiti od profesionalaca. Zašto mi je emotivan post? Mentalno zdravlje je nešto o čemu se ne priča toliko često, ljudi se boje priznati da im je potrebna pomoć stručnjaka ili da imaju problem ove prirode. Od kako sam počela pisati blog pa do danas, svakodnevno mi stiže veliki broj poruka od djevojaka i žena različite starosne dobi koje imaju skoro pa isti problem. Kako sebe prihvatiti, kako se pomiriti sa nekom promjenom na koži, osjećaju umor i iscrpljenost tražeći lijek ili preparat koji će im pomoći do toga da mi je jedna jako mlada djevojka napisala da ponekad nema volju izaći iz kuće zbog problema koji ima sa svojim licem. A znate zašto? Zato što je većini prvo pitanje a šta ti je to? Jao kako si to dobila? Zašto ne ideš doktoru? Jel prelazno? Da! Vjerovali ili ne, ovo su pitanja koja ljudi vrlo često imaju hrabrost pitati druge. Nedavno sam se prisjećala svoje srednje škole i stresa koji sam doživjela od jedne profesorice zbog koje i danas ne volim predmet koji je predavala. Imala sam virusno oboljenje kada se prvi put počela pojavljivati alergija ( pisala sam u uvodnom tekstu) i nakon 20+ dana provedenih u bolnici, profesorica me je prvi dan poslije povratka u školsku klupu prozvala da svojim prijateljima ispričam šta mi se desilo. Nakon što sam detaljno ispričala, a u isto vrijeme drugarica me zamolila da joj posudim gumicu za kosu, profesorica je rekla da možda nije pametno da od mene uzima, moguće je da sam zarazna. Sjećam se da sam plakala taj dan, i dan poslije i sedmicama poslije kad god sam bila sama i da mi je ostao užasno gorak osjećaj i ogromni kompleks. Mama mi je pokušavala objasniti da možda nije tako mislila, da se pogrešno izrazila ali do mene djevojčici od 16.godina to nije dolazilo. Zašto ovo pišem? Zato što je jedno od mojih pitanja za psihologinju Maju Misiru Rašić bilo upravo to, koliko je česta pojava anksioznosti kod mladih i tinejdžera te šta je najčešći uzrok?

Maja Misira Rašić:Prema posljednjim statistikama, anksiozni i depresivni poremećaji kod tinejdžera i mladih su u značajnom porastu u odnosu na prethodne decenije. Procjenjuje se da oko 20% mladih pati od nekog poremećaja raspoloženja. Smatra se da 1 od 4 osobe u općoj populaciji ima neki mentalni ili neurološki problem. Nažalost, samo jedna trećina osoba koje imaju problem sa poremećajima raspoloženja kao što su depresija ili anksioznost zaista traži profesionalnu pomoć. Mnogi stručnjaci pokušavaju da odgovore na ovo pitanje obzirom na značajan porast anksioznosti i depresije kod mladih svake godine. Međutim odgovor je često kompleksan i odnosi se na više faktora. Uvijek moramo uzeti u obzir naslijeđe, da li u porodici postoji anamneza mentalnih poremećaja, zatim gledamo koje tipovi ličnosti su u pitanju. Npr. perfecionisti su skloniji anksioznim poremećajima. Dodatni faktori su samo fizološko stanje, gdje promjene u lučenju određenih hormona, ili jednostavno neravnoteža među njima značajno utjeće na osjećaj anksioznosti ili depresije. Nerijetko ćete ovu situaciju primjetiti kod poremećaja rada štitne žlijede ili čak nivoa vitamina D čiji deficit može dovesti do simptoma poput depresivnog raspoloženja i bezvoljnosti. Također, životni događaji, bilo pozitivni ili negativni, su visok stresor i mogu dovesti do ovih stanja ukoliko nemamo dovoljne kapacitete za suočavanje sa njima. Kod mladih opet moramo da uzmemo u obzir faktore kao sto su socijalne mreže i visoka očekivanja koja se često nameću kao imperativ. Kada percipiramo značajnu razliku između naše slike o sebi, onog što smo sada (naše stvarno ja) i onoga što želimo biti (idealno ja) nastaje frustracija i nezadovljstvo koji su svakako plodno tlo za razvoj poremećaja raspoloženja.

Ono što je važno, a to dolazi sa godinama kako obično kažu jeste da naučimo voljeti sebe onakve kakvi jesmo. Ponekad je puno važniji naš odnos prema drugim ljudima, lijepa riječ ili osmijeh. Zlata vrijedi stara izreka ” Koliko volite sebe toliko će vas voljeti i drugi ”. Ne smijemo biti sebični, ali na sebe ponekad moramo misliti više nego što treba..  Kad sam rekla da mi je ovo emotivan post i da mi je dugo trebalo da sebe prihvatim i da počnem da pričam o nekim stvarima, je zato što su postojali periodi tinejdžerskog doba da sebe apsolutno nisam voljela, da sam teško podnosila svaku promjenu na tijelu, svaki odlazak u hitnu na injekciju i ista pitanja. Konstantni strah od alergijskog napada, šta će mi zasmetati, šta smijem pojesti, kako ću reagovati itd. Čini mi se da mi je to stvaralo užasan osjećaj nesigurnosti i straha. Od svega najgore mi je bilo sa tek upaljenim dermatitisom izaći, otići u školu i odgovarati na pitanje a šta ti je to? Koliko okolina utiče na naše mentalno zdravlje je bilo moje naredno pitanje za Maju.

Maja Misira Rašić: Depresija može imati puno različitih uzroka. Najčešći su doživljaj nekih teških ili neugodnih životnih događaja, tip ličnosti, zdravstveni problemi ali i negativni porodični ili društveni odnosi. Negativna porodična ili društvena okruženja mogu uključivati fizičko ili psihičko zlostavljanje, lošu komunikaciju ili nestabilnost odnosa pri čemu osoba ne dobiva podršku niti pozitivnu povratnu informaciju što direktno utječe na njeno samopouzdanje i generalnu sliku o sebi. Također, uz takve situacione faktore, osoba postaje ranjivija, te se često dešava da pažnja postaje selektivna pri čemu se usmjeravamo na negativne komentare  što povećava osjećaj nesigurnosti i visoke samokritičnosti. Sve navedeno dovodi i do značajnog osjećaja bespomoćnosti, gubitka volje a samim tim i depresivnih simptoma. Socijalne interakcije su svakako značajne za razvoj ili prevenciju mentalnih poremećaja. Kod mladih je posebno značajna i vršnjačka grupa, odnosno sama potreba da osoba bude prihvaćena i da dobije potrebnu validaciju. Često se poredimo, sa drugim osobama ili nekim postavljenim društvenim ili kulturološkim normama. Ovdje ponovo moramo spomenuti da socijalne interakcije mogu podrazumijevati i one virtualne, te da je u tom slučaju često poređenje sa idealnim predstavama drugih ljudi koje nas preplavljuju kroz socijalne medije. U usporedbi sa takvim idealnim, naše samopouzdanje često ispašta.

O svom mentalnom zdravlju možemo i trebamo brinuti sami. Raditi šta volimo ili se bar truditi da zavolimo posao koji radimo. Čitamo ono što želimo, učimo ono što nas zanima, vrijeme provodimo sa ljudima sa kojima nam je lijepo. I uredu je ostati kući kad se ne osjećate dobro, i uredu je plakati kad nam se plače, uredu je žaliti se, uredu je imati loš dan, sedmicu, mjesec. Važno je pronaći ono što nas zanima, oraspoloži, ono što nas ispunjava i čini sretnim. Samopouzdanje dolazi od znanja, bilo to formalno ili neformalno znanje i učenje. Mislim da niko od nas nikada do kraja nije niti će naučiti voljeti sebe, prihvatiti fizičke nedostatke, prihvatiti određeni zdravstveni problem, situaciju u kojoj se nalazimo itd. Da li ćemo to uraditi sami ili uz pomoć ljudi koji nas iskreno vole ili od profesionalne osobe nije važno. Voljeti sebe i prihvatiti sebe je prvi korak ka ozdravljenju i fizičkom i mentalnom ..

Maja Misira Rašić: Prvi korak ka prihvatanju sebe je  prepoznati i osvijestiti kritičara koji se nalazi u nama. To što imamo negativne misli o sebi ne znači da su one istinite, trebamo znati da su to samo misli. Postupnim učenjem, usmjeravamo se na naše vještine, snage, vrline, ono što do sada nismo primjećivali ili smo zanemarivali. Kako bismo što bolje osvijestili pozitivnu stranu sebe, bilo bi dobro da zapisujemo upravo te kvalitete koje uočavamo. Ukoliko primjetimo da drugi ljudi utiču negativno na nas, onda je vrijeme da mijenjamo okruženje ako je moguće, što bi značilo da trebamo napraviti neki naš sistem podrške koji sačinjavaju ljudi koji nas prihvataju onakvima kakvi jesmo. Pokušajmo se manje porediti sa očekivanim normama, jer svaka osoba je savršena baš onakva kakva jeste. Ako ne bismo imali neke od tih specifičnosti koje nam smetaju, koliko bismo mi zaista bili – mi? 

Ukoliko ne želite da razgovarate sa osobama koje su vama bliske i osjećate nelagodu da do kraja objasnite sebe, nemate hrabrost da potražite pomoć stručnjaka, pričajte sebi u ogledalu. Pokušajte sebi sebe objasniti. Pročitajte knjigu za koju mislite da vas može motivisati ( podijelit ću neke naslove u narednim postovima), pogledajte neki motivacioni video, otiđite u prirodu i svaki dan sebi ponavljajte da se vrijedni. Zahvalite se sebi za sve dobro što uradite u danu. Poklonite osmijeh i kad vam nije do osmijeha i ne zaboravite, ne postavljajte pitanja drugim ljudima koja ne bi ste voljeli da pitaju Vas. Sa fizičkim nedostatkom, mršav/a, debeo/la, sa ožiljkom, pjegom, flekom ili prolaznom promjenom na vašoj koži vrijedni ste i pokažite to prije svega sebi a onda i drugima ..

Do slijedećeg čitanja,

Emina

Razgovor sa stručnjakom – Šta je dermatitis? Šta znamo o vitiligu?

Kao što sam rekla na samom početku i u mom prvom postu, želja mi je da na ovom mjestu razmjenjujemo iskustva, učimo i bodrimo jedni druge, savjetujemo i dijelimo sve ono novo što saznamo ili naučimo. Obećala sam da ću u sve uključiti stručnjake jer je vrlo važno da kada imamo bilo koji zdravstveni problem savjet i pomoć prije svega i svih tražimo od ljekara.

Doktoricu Tamaru Jovović sam upoznala na svom poslu.  Dermatolog je, ima svoju privatnu ordinaciju i uposlenica je medicinskog fakulteta Univerziteta SSST ( www.ssst.edu.ba) .  Po apsolutno sve savjete idem kod nje, njegu svog lica i kože sam u potpunosti prepustila njoj i zahvalna sam na svim savjetima, tretmanima i pomoći koju mi je pružila.  Kao što sam pisala ranije, dermatitis kod mene se pojavio u srednjoj školi. Nisam puno znala, i upravo zbog toga sam dr. Tamaru na početku pitala osnovna pitanja kada se radi o ovom kožnom oboljenju za sve one koji možda do sada nisu znali šta je dermatitis i koje vrste istog postoje ..

Mr.sci.med.dr. Tamara Jovović:  Dermatitis podrazumjeva upalu kože, i postoje različite forme dermatitisa, medju kojima su atopijski dermatitis i seboroični dermatitis najčešći. Atopijski dermatitis predstavlja hronično oboljenje praćeno svrbežom i suhoćom kože, a na žalost ima ga 20% populacije, naročito djeca i mladje osobe.

Dermatitis se pojavljuje iz više razloga i povezuje se sa različitim kožnim ili drugim oboljenjima. Svako od nas ovo kožno oboljenje kao i većinu drugih može povezati sa nečim da li su to geni ( ako neko u porodici ima ili je imao slično oboljenje) kao i prepoznati u drugim faktorima koji izazivaju ovakva oboljenja. Na moje pitanje šta je uzrok pojave dermatitisa i kako ga tretirati, dr. Jovović je odgovorila:

Kada kažemo atopijski, to u prevodu znači da je povezan sa naslijedjem, a vrlo često povezane su sa drugim bolestima kao što su alergije, astma, te generalno za ove osobe kažemo da imaju atopijsku konstituciju, tj predispoziciju za razvoj dermatitisa ove vrste, te kasnije vrlo često i alergija. S obzirom na to da je atopijski dermatitis hronično oboljenje , najbitnija je njega , te što je moguće duže držati kožu bez akutizacije tj bez upalnih lezija. To se postiže uljanim kupkama, hidratacijom, te posebnim kremama za kožu sklonu atopiji. U akutnim fazama koriste se kortikosteroidi lokalno, a ponekad i sistemski. Takodjer primjenjuju se tacrolimus i pimekrolimus kreme koje se mogu dosta duže upotrebljavati u odnosu na kortikosteroidne kreme. Kod teških oblika atopijskog dermatitisa postoji biološka terapija koja se pokazala izvrsnom kod pacijenata kod kojih nije bilo odgovora sa drugim oblicima tretmana.

Ono što je mene zanimalo i što sam svakako htjela da prenesem i vama jeste, koliko kortikosteroidi utiču na naš organizam?

 Mr.sci.med.dr. Tamara Jovović: Postoji velika stigma oko upotrebe kortikosteroida, medjutim nisu  svi kortikosteroidi isti, postoje klase, od nisko do visokopotentnih, a kako će se kortikosteroid koristiti i koliko dugo će ih pacijent upotrebljavati ovisi prije svega o kliničkom pregledu i procjeni specijaliste dermatovenerologa. Veliki problem predstavljaju osobe koje same provode terapiju kortikosteroidskim kremama, te neadekvatnim tretiranjem mogu dovesti do stanjenja kože, pojave strija ili u nekim ekstremnim slučajevima do endokrinološkog disbalnasa.

Sa dermatitisom kao i sa svakim drugim kožnim oboljenjem se nauči živjeti. Pisala sam vam da sam ja dugo lutala, vodila dnevnik ishrane, pokušavala kožu tretirati različitim kremama i preparatima dok nisam došla do onoga što meni odgovara i što moje tijelo prihvata. Promjenila sam određene navike kada je u pitanju moja ishrana i naučila reagovati na vrijeme pri prvim znacima povratka dermatitisa na mom tijelu. Ovo su iskustva sa pacijentima dr. Jovović:

Pacijenti sa dermatitisom, kada govorimo o odraslim osobama sa vremenom nauče da žive sa atopijskim dermatitisom , nauče i slušaju savjete šta je to što njihovoj koži smeta, te izbjegavaju sve antigene , tj alergene koji mogu prouzrokovati akutizaciju, odnosno pogoršanje kožnih simptoma. Sa pravim pristupom, te adekvatnim izborom kozmetike moguće je držati atopijski dermatitis pod kontrolom.

Dr. Tamara je prva koja joj konstatovala da ja imam vitiligo. Sjećam se kad mi je to rekla i predložila da uradim određene nalaze da sam plakala. Nije mi bilo jednostavno prihvatiti, ali način na koji mi je objasnila vitiligo, razlog njegove pojave te sve savjete koje mi je dala kada je u pitanju tretiranje istog za mene su bili i danas su od velikog značaja. Predložila mi je konsultacije i sa drugim dermatolozima koji su samo potvrdili sve ono što mi je Tamara već rekla. O vitiligu nisam znala ništa, i upravo zbog toga sam je zamolila da nam svima na stručan način objasni šta je ova autoimuna bolest, koliko o njoj ne znamo ..

Mr.sci.med.dr. Tamara Jovović: U današnje vrijeme sve autoimune bolesti su postale poprilično česte. Budući da se sve više vitiligo povezuje sa autoimunom upalom štitne zlijezde, a to predstavlja oboljenje današnjice i broj pacijenata sa Vitiligom se povećava u odnosu na ranije godine. Nažalost  još ne znamo sve mehanizme njegovog nastanka, niti kako ćemo vratiti pigmentaciju pacijentima oboljelim od vitiliga ili barem zaustaviti širenje.

Prije nego sam počela pisati blog dugo sam razmišljala, htjela sam da to bude koristan sadržaj koji sam unaprijed isplanirala. Tamari sam za isti rekla nakon što sam ga pokrenula i htjela sam od nje čuti mišljenje o ideji pisanja bloga: Mislim da je blog odlična ideja da se ljudima sa istim problemom pokaže da nisu sami, te da se ne osjećaju stigmatizirano, te najbitnije da vole svoje tijelo.

Tamara je neko ko iskreno voli svoj posao  i po meni veliki stručnjak. Za svaku malu promjenu na mojoj koži konsultujem se sa njom, pa čak i kad su drugi zdravstveni problemi u pitanju pomoć tražim od nje. Pristupačna je, dobronamjerna i uvijek će svoje znanje i iskustvo podijeliti kada je to potrebno.  Njen sam pacijent već duže vrijeme i njeno mišljenje o meni kao pacijentu sam ostavila za sami kraj.

Dr. Tamara Jovović: Emina je mlada žena koja zna šta želi, šta hoće. Znam da je teško prihvatiti činjenicu da koža nekada ne izgleda savršeno, ali da li je sve što je savršeno u stvari i lijepo? Discipinovan je pacijent,  jer ne bi bila tako uspješna u svome poslu da nije takva na svim poljima. Sigurna sam da će i kroz ovaj blog motivirati osobe sa istim ili sličnim problemom da nauče voljeti sebe, svoje tijelo, te najviše raditi na unaprjedjenju sebe kao ličnosti, jer fizički izgled, nedostaci su neprimjetni ako je duša sjajna.

Dragoj doktorici Tamari se i ovim putem zahvaljujem za saradnju koja traje i nadam se da će trajati. Na dnu mog bloga možete pronaći logotip ordinacije DermaZone i jedan klik vas vodi direktno na njen instagram profil na kojem možete pronaći puno korisnih savjeta i naravno kontakt ukoliko vam je potreban dobar i stručan dermatolog.

Do narednog čitanja, čuvajte se.

Emina

Dr. Tamara Jovović

Hvala Vam ..

Drugi post na mom blogu trebao je biti nešto potpuno drugačije od ovog što ću danas pisati, ali ste mi promjenili plan sa svim divnim porukama podrške koje sam dobila, bezbroj  storija na instagramu sa linkom mog bloga, viber porukama, pozivima itd. Neki od Vas su me prijatno iznenadili, izrazili želju da pomognu sa nekim tehničkim stvarima, savjetima ali ono što je najvažnije pokazali ste mi da je jako važno sve što pišem, što želim da prenesem i da ne treba da odustanem. Iznenadila sam se koliko zapravo Vas ili Vama bliskih osoba ima isti problem. Sretna sam što ćemo upravo ovdje dijeliti iskustva i savjete.

Ovog puta ću Vam ispričati kako je zapravo sve počelo sa problemom moje kože. Alergije sam osjetila prvi put o osnovnoj školi. U tom periodu moram priznati, nije bilo previše slučajeva niti smo moja mama i ja pridavale neki veliki značaj tome što u proljeće kišem, tu i tamo dobijem neki osip koji se povuče sam, kašljucam itd. Nisam koristila previše medikamenata, sve smo dobro kontrolisale na prirodnoj bazi dok se na početku srednje škole nije desio užasan osip na mom tijelu takav, da me je dr. Ferhatović na Infektivnoj klinici UKCS fotografisala više puta i rekla mi da nešto slično dugo nije vidjela. Tada u bolnici sam provela otprilike 20tak dana zbog drugog trenutnog problema ali je alergija u tom trentku odlučila da mi pokaže zube. Odmah nakon, pojavili su se i prvi znaci dermatitisa. Na bradi, na kapcima očiju, na tankim dijelovima kože ( ruke i noge), povremeno i po cijelom licu. Meni kao tinejdžerki je to užasno smetalo. Kada bi me neko pitao ” a šta ti je to ” svaki put sam poželjela da jednostavno samo prešutim. Sad bih to uradila, tad nisam znala pa sam se pravdala, objašnjavala itd. Što je još više uticalo na mene. Ni o dermatitisu kao kožnom oboljenju nisam znala previše. Do tada sam uradila sve alergo testove, dermatitis sam tretirala kortikosteoridima i bilo je perioda kada je koža divna, a bilo je perioda kada je užasno bilo za pogledati. Pokušala sam voditi dnevnik svoje ishrane, koristiti domaće preparate, doslovno raditi sve što bi mi neko rekao da pokušam. Dermatitis je u jednom trenutku stao, pa čini mi se i nestao. Jačala sam imunitet različitim preparatima, ali  sa svakim manjim stresom dermatitis se vraćao kao upozorenje.

Kada je skoro pa u potpunosi nestao i ostavio neke male ožiljke bila sam sretna. Trudila sam se da se ne vraća, pažljivo birala preparate kojima ću tretirati svoju kožu itd. Preskačem dijelove kada sam noći provodila u Hitnoj Pomoći zbog jakog napada gušenja, osipa ili otoka, takvog dermatitisa da sam opet bila na UKCS više od 20 dana samo sada na drugoj klinici,  iskreno ne piše mi se o tome. Kortikosteroidi su kontrolisali sve to, dok se moje tijelo nije čini se zasitilo svega. Injekcija, tableta, dodataka ishrani itd. Prve fleke koje su bile drugačije od ožiljaka koje mi je ostavio dermatitis sam primjetila prije otprilike dvije godine pri vrhu prstiju lijeve ruke. Otišla sam kod doktorice koja mi je rekla da je to vrlo moguće gljivično oboljenje ( bio je period ljeta) te da sam vjerovatno isto dobila na moru. Mazala sam kremama koje su mi preporučene ali nije bilo pretjeranog pomaka. Na flekice sam zaboravila pa skoro godinu dana da ih apsolutno nisam primjećivala niti sam se opterećivala tim što se pojavi neka sitna na drugom dijelu tijela. Nakon nekog perioda, flekice su iz nekog razloga počele da se šire, bilo ih je sve više na različitim dijelovima tijela. Savjet sam potražila od više dermatologa koji su mi rekli apsolutno istu stvar.  Poslije urađenih nalaza i testova, i potvrde da je to autoimuna bolest, vitiligo je čini mi se ušao u moj život brže nego što sam očekivala.

Meni kao djevojci u tridesetim godinama jako smetaju. Poljuljale su me, stvorile su mi određeni nemir, neku vrstu nesigurnosti, pa čini mi se ponekad utjecale i na moje samopuzdanje. More i ljeto sam provela u dubokoj hladovini, 50 faktor kremu sam nosila na tijelu i do prodavnice s obzirom na to da je palac moje lijeve ruke sada skoro pa bez pigmenta. Nažalost, situacija se počela pogoršavati i na desnoj ruci, laktovima, ispod pazuha obje ruke, na butinama itd.itd. Svaki pogled u ogledalo za mene je bio i dalje je mali šok. Na svu sreću, fleke su i dalje na mjestima koje mogu pokriti, nisu upadne. Pisali ste mi iskustva sa vitiligom na licu, u kosi, na trepavicama itd.

Svaki put kad pogledam u svoje ruke ili mi ih neko pogleda osjetim nelagodu. O drugim dijelovima tijela da ne govorim.. Blog sam počela pisati upravo iz razloga što je ovo moj bijeg, što me ispunjava činjenica da će moje iskustvo možda nekome pomoći. Pročitala sam bezbroj članaka na puno foruma, razgovarala sam stručnjacima iz različitih oblasti medicine i sve se svodilo na jedno, vitiligo kao i svaka druga autoimuna bolest nemaju specijalni lijek. Stres ih hrani i pomaže da jačaju, divljaju i šire se. Sve ali sve počinje od nas, našeg organizma, stila života, hrane, vode i jačanja našeg imuniteta.

Kupila sam nekoliko krema za koje su tvrdili da pomažu u saniranju vitiliga, pune flekice pigmentom, pomažu u stagnaciji ali do sada mi nije pomogla niti jedna. Okrenula sam se drugim stvarima, počela jačati svoj imunitet različitim preparatima, više onim prirodnim o čemu ću također pisati. Svoju kožu tretiram na drugačiji način, njegujem je puno više nego ranije i sve savjete dobijam od doktorice koja će biti moj gost u slijedećem postu. Želim biti oprezna i za sve tražiti savjet stručnjaka, niti jedna koža nije ista, niti se može tretirati isto i liječiti isto..

U uvodnom postu sam Vam spomenula i jednu lampu koju čekam ( corona sve sabotira) i jako joj se radujem. Isprobat ću još jedan novi mehlem i sa Vama redom dijeliti nadam se napredak. Voljela bih da mi se jave oni koji imaju isti ili sličan problem, planiram puno toga kada je u pitanju ova tema i potrebna su mi različita mišljenja ..

Do slijedećeg čitanja, volite sebe onakve kakvi ste, a ja ću Vam pisati kako i zašto sam ja zavoljela sebe, sa flekicama

Emina

Zašto selflove i pisanje sad?

Svoj prvi blog imala sam još u srednjoj školi. Vodila sam čak dva, privatni i blog mog razreda. Pisala sam o svemu, o danima provedenim u školskoj klupi, predstavljala sam svoj razred, pisala o svakodnevnim aktivnostima, hobijima, željama .. Prestala sam da pišem čim sam završila četvrti razred. Stigle su me druge obaveze, ali želju da pišem nikad nisam izgubila. Nakon što sam započela školovanje na fakultetu Političkih nauka, dobila sam priliku da se zaposlim u jednoj televizijskoj kući čiji uposlenik sam bila pet godina. Obrađivala sam puno tema, pisala o puno različitih stvari i uživala u dugim prilozima, detaljnom istraživanju teme i donosila svoje zaključke. Pisala sam i uživala u tome ponekad i više nego da budem ispred kamere. I u to vrijeme sam razmišljala da pokrenem svoj blog na kojem bih pisala o različitim i aktuelnim temama iz svih oblasti koje  mene zanimaju. Nažalost ili na sreću nisam počela zbog prije svega  manjka vremena, velikog obima posla i iskreno, ponekad i straha, šta da pišem a da druge to zanima ..

Promjenila sam posao, dočekala me je drugačija sredina u kojoj mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem. Nakon određenog perioda, dogodilo mi se puno lijepih stvari zahvaljujući kojim sam postala drugačija, zrelija, odgovornija i vjerujem kvalitetnija osoba. Pisat ću i o tome kome dugujem najveću zahvalnost ..

Također, desilo mi se i niz ružnih stvari koje se tiču prvenstveno mog zdravlja koje su me naučile koliko je važno biti svjestan sebe, graditi i raditi na svom imunološkom sistemu, paziti na ishranu,  brinuti o svakom dijelu svog tijela, redovno se pregledati uzimati vitamine i dodatke prehrani itd. Itd.

Self love priču sam prije svega započela kako bih prenjela iskustvo koje je vezano za moje zdravlje, moju kožu i autoimunu bolest koju sam nažalost dobila. Nisam joj se obradovala ali me je puno naučila.

Pisat ću vam o vitiligu, svim flekama na mom tijelu koje mi je donio,  pisat ću vam o dermatitisu, pisat ću vam o alergijama, ali ću pisati i o tome kako i na koji način se boriti protiv istih. Na sreću na svom poslu sam okružena vrhunskim stručnjacima iz različitih oblasti medicine, tako da ću iskustva o svemu o ovome i savjete koje ću dijeliti sa Vama potražiti od vrhunskog dermatologa, doktora genetike, biologa, hemičara itd.

Sa Vama ću dijeliti moju svakodnevnu borbu protiv autoimune bolesti, protiv kožnog oboljenja koje trenutno imam i uspješno ga saniram zahvaljujući svemu što sam navela.

Cilj je dijeliti sa Vama sve ono što ja pokušavam i sa čim se borim kada je u pitanju vitiligo. Kako mi pomažu domaći prirodni prozvodi, kojoj kremi vjerujem, kojoj lampi se posebno radujem ..

Trenutna situacija izazvana sa pandemijom virusa COVID-19 mi je malo promijenila plan po pitanju ovog bloga, nisam stigla da uradim ono što sam htjela, ali će se njegov izgled mijenjati vremenom, i iskreno se nadam da će te na ovom blogu pronaći ono što Vam je možda trebalo a do sada niste .. Do slijedećeg čitanja, stay safe ..

Emina