O strahu..

Jedva sam čekala da nađem vrijeme da napišem ovaj post i kad se počelo dešavati sve što jeste, prva misao mi je bila kad se sve završi ( dobro) a hoće, napisat ću post podijeliti svoje iskustvo i napisati nekoliko rečenica o strahu zbog kojeg zaboravite apsolutno sve što ste mislili da je u tom trenutku veliko i da vas puno sikira.

Nakon mog 32. rođendana odlučila sam da treba da odem na pregled i uradim UZV dojke koji do tada nikada nisam uradila. Prijateljica je odlučila da to bude njen poklon za mene te sam otišla po prvi put gdje me je dočekala preljubazna doktorica, objasnila kako izgleda i samnom razgovarala sve do momenta dok nije na ekranu vidjela nešto što joj se nije svidjelo. Dugo se UZV aparatom vraćala na to mjesto i rekla mi je ” Emina, ja sam sigurna da je sve uredu ali bih voljela da uradimo punkciju”. Nakon toga znam da sam se potpuno izgubila i svaka njena naredna izgovorena riječ u mojoj glavi je odzvanjala. Odlučila sam da potražim dodatno mišljenje, dva te sam dobila potpuno isti nalaz i preporuku da se sadržaj treba punktirati.

Eh sad, ovi dani do termina za punkciju su za mene bili posebni. U jednom trenutku sam osjećala ogroman strah, taj dan i dva dana poslije sam plakala. Na samu pomisao ili pitanje o tome oči su suzile i jednostavno je taj unutrašnji strah bio jači od mene. Razmišljala sam šta ako punkcija pokaže da ipak nije benigno, hoću li se moći nositi sa tim, kako će reagovati ljudi oko mene, hoće li to uticati na mene, moj život. Svašta me je u životu ” snašlo ”. Ako se ne vraćam daleko u prošlost, samo mamin tumor, sedam različitih operacija, tatina operacija, njegova dva moždana udara, korona, godinu dana duga upala pluća i srčane ovojnice moje mame, vitiliga, stresa, loših i zlih ljudi sve sam to preživjela. Iznjela na malim leđima uz podršku i ljubav koju uvijek imam od nekoliko Njih meni prevažnih. Ali, strah je dio nas. Dio nas koji se plašimo. Smatram da se strah ( kao ni jedno drugo osjećanje) ne može potisnuti u potpunosti. Obično se dešava suprotno. Što ga više potiskujemo, to nam se više vraća u jednom ili drugom obliku.

E pa tako sam se ja osjećala. U trenutku sam bila beskrajno hrabra, u drugom se slomijem i bojim se svega što me čeka. Pa se sjetim da je dosta toga u našoj glavi. Ako vjerujemo da će biti, biti će. Nakon razgovora sa osobom koju volim, mojom porodicom i nekoliko prijateljica, shvatila sam da šta god da jeste ili će biti, na vrijeme sam otkrila i reagovala.

Došao je dan punkcije. Nimalo lijepo iskustvo. Neljubaznost i rečenica ” drži se za krevet dok ti probijam kožu ” ili ” a zašto ti sad plačeš ” su me dodatno slomile. Zar nema ni malo saosjećanja na odjelu za dijagnostiku dojke. Izgleda da nema. Nakon neuspjele prve punkcije ( nije dovoljno izdvojeno materijala za analizu) vraćam se ljubaznoj doktorici sa pregleda. Cijela agonija, bockanje i čekanje rezultata traje već mjesec dana. Ja već ne mogu da se fokusiram, opustim, radim, obavljam normalne aktivnosti jer sam u strahu. Potisnem ga kratko ali se brzo kao boomerang vrati. Ovaj put, prekrasna medicinska sestra me drži za ruku, obriše suzu i kaže ako te bar malo boli reci doktorici. Njih dvije doktorice objašnjavaju, hrabre me i kažu sigurne smo da nas je oblik zavarao i da je ovo okej, ali zašto ne bi smo bili svi sigurni? Nakon tridesetak minuta, sjedila sam u čekaonici i noge su mi se tresle. Od uzbuđenja jer je sve prošlo, osjećaja olakšanja da sam korak bliže tome da saznam šta je to malo što se šeta.

Za tri dana me je pozvala prekrasna doktorica i rekla ” Emina, benigno je. Budite bez brige. Naraslo je, ali ćemo ga provjeriti za tri mjeseca i odlučiti šta dalje. Sad uživaj i odmori se”. Ne znam kako bih opisala taj osjećaj. Ne znam sa čim bih uporedila mjesec dana čekanja, razmišljanja, agonije i želje da samo sve prespavam.

Emina benigno je, je jedna od najljepših rečenica koje sam čula tokom svoje 2021.godine. Po ko zna koji put opomenula me je koliko smo sebi važni. Koliko je naše zdravlje važno. Koliko su redovni pregledi važniji od bilo kakve krpice, cipela ili torbe. Koliko moramo voljeti sebe, svoje zdravlje i svoj život.

Izvinite svi koji ste samnom prolazili kroz mjesec dana neobjašnjivih emocija, suza, straha, nervoze. Hvala vam za svaki put – nije to ništa vidjet ćeš, ti si jaka.

Žene, pregledajte se molim vas.

Do čitanja,

Emina

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *