Iako je i prošle godine novogodišnja odluka bila vratiti se pisanju, mom blogu i svemu onome od čega sam počela u ovom digitalnom svijetu, to se nije desilo. Dani su puni, brzi, pretrpani obavezama, poslom i projektima, a ja ponekad jednostavno trebam vrijeme za sebe, za mirnu glavu i reset.
Međutim, vođena pozivom na jedan event na kojem ću govoriti o vitiligu iz ugla nekoga ko je ovu temu aktualizirao i živio kroz nju, shvatila sam koliko mi nedostaje moj mali digitalni dnevnik. Pisanje me uvijek podsjeća na svrhu s kojom sam sve započela, a ta svrha nije nestala – samo sam je, čini se, nakratko ostavila po strani. Odmakla sam se od teme vitiliga gotovo nesvjesno. Okupirale su me druge teme, one koje su se prirodno nadovezale na moj rad i svakodnevni život. Iako nikada nisam prestala podizati svijest o vitiligu u svom okruženju i javno govoriti o njemu, izgubila sam onu glasnost s kojom sam započela. Sada osjećam potrebu da se vratim, da ponovo pričam priče, dijelim svoja iskustva i otvaram prostor za one koji traže informacije, podršku ili samo riječ razumijevanja.
U martu 2024. godine, sjedeći u svojoj kancelariji, stidljivo sam podijelila svoju ideju s kolegama Tajmom i Belminom. Njihova podrška i oduševljenje bili su prvi znak da sam na pravom putu. Kada sam ideju prenijela svom mužu i vidjela njegovu reakciju, znala sam da će ovaj projekat zaživjeti. Nekoliko telefonskih poziva kasnije, moja vizija počela je poprimati stvarne obrise. U junu iste godine realizovala sam svoj prvi samostalni projekat – “U različitosti je snaga” – s ciljem podizanja svijesti o vitiligu i obilježavanja Svjetskog dana vitiliga. Podrška koju sam dobila bila je nevjerovatna. Ljudi su pokazali koliko im ovakve inicijative znače, a ja sam često sebi govorila: „Wow, šta si napravila!“
Danas, dok se prisjećam tog trenutka i svega što je uslijedilo, shvatam da je vrijeme da se vratim pisanju. Da pišem za sebe, za vas koji ste još uvijek tu, i za sve one koji tek otkrivaju ovu priču. Možda nema mnogo onih koji svraćaju na moj blog, ali i ako postoji samo jedan čitatelj, vrijedi svakog napisanog retka. Želim da pričam o vitiligu, o izazovima, ali i o ljepoti koju donosi različitost. I o svemu ostalom što život nosi. A vi mi možete pomoći! Ako imate temu o kojoj biste voljeli da pišem, slobodno mi je pošaljite. Vaše ideje, pitanja i sugestije mogu biti inspiracija za nove tekstove i priče koje ćemo dijeliti.
Ponekad je zaista potrebno samo stati, prisjetiti se zašto si krenuo i jednostavno – nastaviti. Hvala vam što ste tu. 💙
Ovo je jedna od tema koju sam još davno htjela da obradim
ali nikako da dođe na red. Smatram da je selflove dobro organizirati svoje
vrijeme i dopustiti sebi da imamo dovoljno vremena za odmor, uživanje, hobije i
druženje.
Još u osnovnoj školi pokazala sam interes za različite
aktivnosti. Bila sam dijelom ako ne svih onda skoro svih sekcija u školi te
pronalazila sebe. Od tada do danas, dosađivanje nikad nije bila opcija, i
rijetko se dešavalo da baš ništa ne radim. Jako često ljudi oko mene posebno
oni koje tek upoznam, pitaju me kako rasporedim vrijeme, kako stižem. Jesam li
umorna? Jesam, svaki dan 😀
Smatrala sam da ovaj post može biti koristan za sve one koji možda ne znaju kako da poslože prioritete ili na pravi način organiziraju svoje vrijeme. Mala napomena, ja jesam prilično organizirana osoba ali se dese dani kada obaveze samo prebacujem sa dana na dan ali sam naučila i to sebi da oprostim.
Zaposlila sam se prilično rano ( mislim na full time posao).
Imala sam 21 godinu kada sam dobila svoj prvi ugovor na puno radno vrijeme te
obavezu da svaki dan odlazim u kancelariju, odnosno redakciju jer je moj prvi
stalni posao bio rad na televiziji. Mnogo sam se pronalazila, borila sa obavezama,
količinom posla, snimanja, putovanja ali sam bila svjesna da je to takav posao
i da vjerovatno nikada i neće biti drugačije. Kada sam se umorila i psihički i
fizički, shvatila sam da je vrijeme da promjenim posao i probam ući u kalup
posla od 9h do 17h. Promjenila sam posao, dobila sjajnu priliku i nikada radila
samo osam sati 😀
Ponosna sam na sebe jer sam se relativno brzo snašla u novom
okruženju, drugačijoj vrsti posla i činjenicom da sam brzo napredovala. Obaveza
i posla je sve više, a vremena sve manje. Pored primaranog posla, imam nekoliko
različitih koji dolaze u periodu nakon 17h pa je organizacija ključna, a ako
dodam kuću, porodicu, prijatelje i vrijeme za sebe, 24h u jednom danu su malo.
Davno sam napisala da je za mene najbolji poklon pidžama ili rokovnik. Zašto? Zato što sam neko ko voli da ima dovoljno sna, volim boravak u kući i volim da zapisujem i najmanju obavezu. Tome me je naučila mama sa 13 godina kada mi je rekla, sve što treba u jednom danu da uradiš to i zapiši.
sve što treba u jednom danu da uradiš to i zapiši.
Danas, sa 33 imam minimalno četiri rokovnika koja aktivno koristim. Jedan služi za ličnu organizaciju, motivaciju i ciljeve. Drugi koristim na poslu, treći je za moje honorarne poslove i/ili hobije i četvrti bi bio svaštara – sve što želiš zapiši.
Ono što mi pomaže u organizaciji mog dana jeste pisanje
sedmičnog i dnevnog plana obaveza. U rokovnik zapisujem sedmični. Postavim neke
ciljeve uglavnom realne i one koje znam da trebam da uradim u sedmici koja je
ispred mene. Dnevne obaveze pišem u kalendar koji stoji na mom kancelarijskom
stolu. Zadatke zapisujem prema prioritetima i križam ono što uradim. One koje
nisam uspjela uraditi u tom danu, prebacujem za naredni i cilj je do kraja
sedmice ih ispuniti. Rijetko se desi da obavezu prenesem u narednu sedmicu,
osim ako izvršenje iste nije uslovljeno nečim drugim ( otkazano, pomjereno, ne
ovisi samo o meni itd.).
Ustajem svaki dan u 6h. Tri puta sedmično radni dan počinje
u 7h ujutro i obično budem prva u fitness centru. Nakon toga, krećem sa dnevnim obavezama na
poslu koje su ponekad prilično intenzivne, ali je organizacija vremena i obaveza
jako važna. Ja volim svoj posao koji ponekad kao i svaki zna da bude prilično
stresan. Upravo zbog toga se trudim da se organizujem i da zadatke izvršavam
prema prioritetima.
Naučila sam se da čim dođem kući riješim sve ono što imam.
Nije važno da li su u pitanju svakodnevne kućanske obaveze ili imam neke druge
rokove, ne počinjem ništa dok ne završim planirano. Naravno, bar jednom
sedmično se desi da se plan potpuno promjeni, da me nešto spriječi ili da
jednostavno nisam raspoložena i onda sebi dam oduška. Odmorim se i ne krivim
sebe jer nisam uradila sve što sam planirala.
Planiram i druženja, izlaske, odlaske kod prijatelja ili njihove dolaske meni/nama na vrijeme. Obično znam svoj plan za sedmicu unaprijed. Zapisujem datume važnih pregleda, termina kod frizera i sve druge beauty usluge, edukacija, sastanaka i svega onoga što znam da trebam da obavim. Nije moranje, ali je potreba. Odmor, relaksacija i vrijeme odvojeno za mene.
Ranije nisam znala, vremenom sam naučila da sebe i svoje obaveze stavim na prvo mjesto. Da li to znači da ću sve otkazati da bih odmarala ili gledala seriju, spavala ili jednostavno radila nešto skroz drugo nije važno. Moj unutrašnji mir nema cijenu. Moje dobro raspoređene obaveze i stres koji sebi neću napraviti jer trčim na različite obaveze, zaista nema cijenu. Selekcija ljudi koji vas okružuju također je važna. U realnom ili virtuelnom svijetu. Na mute možete staviti vrlo jednostavno sve one koji crpe energiju, oduzimaju dragocijeno vrijeme ili jednostavno vas ne slušaju, a traže da vi slušate njih.
Isto tako, držite blizu sebe one koji će vam napisati poruku
samo da pitaju kako ste, kako ste proveli dan ili će vam reći koliko im značite.
One koji će razumjeti kada niste raspoloženi, trebate mir ili jednostavno ne možete
stići. Ja se trudim da ispoštujem takve ljude, i bude mi žao/krivo ukoliko
dogovor moram pomjeriti, ali sam isto tako sretna kada se ne zaborave svi dani kad sam mogla, čekala,
razumjela. Takve ljude trebate u životu.
U svoj rokovnik zapišite da svaki dan nazovete i/ili poljubite
roditelje. Zahvalite im se na svemu. Ne zaboravite
biti svjesni da je naš posao san svake nezaposlene osobe, da je naše zdravlje
san svake bolesne osobe, da je puno prijatelja san svake osobe koja se osjeća usamljeno. Ne zaboravite zahvaliti se sebi na
svemu što jeste, što postižete, na čemu radite i za šta se borite. To zapišite
u svaki od ranije navedenih rokovnika.
Odluka koju sam imala prošle godine da brinem o sebi, svom
zdravlju i redovnom unosu vitamina, napisana je i za ovu 2023. Uvijek je dobro
vrijeme za početi misliti o sebi, istraživati i cijeniti zdravlje te se boriti
da organizam očuvamo zdravim.
Jedan od najvažnijih vitamina koji treba da unose osobe koje
imaju vitiligo je definitivno vitamin D.
On mi je bio i prvi na listi vitamina i moje terapije. D
vitamin pomaže u normalnom razvoju našeg tijela i organizma, posebno kada su u
pitanju kosti i zubi. Igra važnu ulogu
kod održavanja optimalne razine zdravlja našeg imunološkog sistema. Osim toga,
vitamin D je bitan organizmu jer je on ključan kod apsorpcije kalcija u
crijevima te se na taj način grade čvrste kosti, posebno u ranoj dobi kod djece
te ujedno kod ljudi u starijoj dobi gdje im pomaže da očuvaju dobro zdravlje
kostiju.
Stoga je bitno
unositi potrebnu količinu vitamin D kako bi organizam normalno funkconirao.
Svi znamo da vitamin D dobijamo i preko izlaganja suncu. Međutim, budući da sam ja osoba koja se ne sunča, ne izlaže suncu ( u velikim količinama) za normalnu funckiju mog organizma, potrebna mi je dovoljna doza D vitamina koju unosim. Moj izbor skoro pa godinu dana je Healthfocus, zahvaljujući kojem konačno, na našem tržištu imamo vitamine u obliku gumenih bombona.
O njihovom melatoninu sam vam pričala i kunem se u njega, a
D vitamin je jedan od tri proizvoda Healthfocus-a koja koristim i koji su prije
svega toliko ukusni, djelotvorni i bez glutena.
Preporučena dnevna doza su dvije bombone na koje se ja, iskreno jedvaaaaa ograničim.
Ovaj način unosa vitamina mi je mnogo jednostavniji jer
prije svega su ukusni, ukoliko mi se jede nešto slatko bombonice me ‘’ zavaraju
‘’ J)) i aposlutno ih ne
preskačem zbog svega navedenog.
Proizvode možete pronaći u nekoliko apoteka u Sarajevu ali
su dostupni i kroz online narudžbe.
U posljednjem postu kada sam rezimirala sa vama a i sa sobom
godinu koja je već iza nas, shvatila sam da sam jako malo vremena posvećivala
blogu i svim temama kojima sam se bavila i koje ste voljeli čitati.
Ne zato što sam prestala brinuti o koži, tog sadržaja nije
manjkalo, ali sam se nekako okretala različitim temama, aktuelnim u mom životu
u tom periodu. Znate da je cijelo ljeto bilo burno, u planiranju, različitim
obavezama i dešavanjima, pa sam sebi na stranicu rokovnika sa novogodišnjim
željama i odlukama, stavila da ću se probati vratiti u svoj ritam sedmičnog ili
bar dvosedmičnog pisanja bloga u ovoj godini.
Desetak je tema već na papiru, ali ću početi od one zbog
koje je selflove i nastao. Vitiligo.
Nedavno sam dobilia poruku od jedne djevojke sa kojom sam se
često dopisivala na temu vitiliga koja me je pitala zašto ga ne spominjem. Da
li je nestao ili sam ga prihvatila? Ni jedno ni drugo J
Nestao nije i jasno mi je da neće. Prihvatila ga nisam, jer
taman kad jesam bar dijelom, u septembru
mjesecu pojavila se flekica koje sam se čini mi se najviše bojala. Na licu,
ispod oka.
Desilo se to tokom boravka na moru. Da nisam bila pod 50+
faktorom i u hladu sve vrijeme, rekla bih da sam bila nemarna, nisam pazila i da
ju je sunce izazvalo. Međutim, vraćam se
na onu rečenicu koju uvijek spominjem kada se dotaknem osjećaja imati vitiligo –
to je bolest duše. I pozitivne stvari, neizmjerna sreća i lijepi događaji mogu uticati na samu pojavu.
Pozitivni stres na mene je povremeno imao i rekaciju u vidu alergije pa čak i jake
glavobolje. Koliko god to čudno zvučalo, dešavalo se.
Moja prednost u odnosu na ovu flekicu je ta što sam pro prirodi svijetle puti pa se ona toliko i ne vidi. Šminkom je mogu prekriti, ali ponekad se nazire i kako bi rekla moja prijateljica – daje ti prirodni highlighter što se na slici ispod i vidi.
Elem, poenta je balans. Ni prevelika tuga ni prevelika sreća
nisu dobre. Mogu imati reakciju na sve nas koji imamo neku autoimunu bolest.
Čak i bez nje. Na pitanje jesam li ga prihvatila i tragam li za potencijalnim
lijekom, često odgovaram. Lijek ne tražim jer ne mislim da bolujem od nečega za
šta je hitni lijek potreban. Vitiligo je autoimuna bolest koja zahtjeva pažnu
jednako kao i bolest štitne žlijezde čija je posljedica jako često.
Zahtjeva mir, stabilnost u glavi, odmor, san, redovnu
aktivnost i zdravu hranu. Zahtjeva brigu o tome šta unosimo u organizam i šta nanosimo
na kožu. Zahtjeva prihvaćanje jer svaka nova flekica koja je neminovna da će se
pojaviti, izaziva novi val osjećanja, tjeskobe i pitanja.
Znam I one kojima je sve to glupo, pretjerano i blago skretanje pažnje. Meni nije i razumijem svaku od vas kojoj smeta bubuljica, akna, flekica koje god bila boje.
Zato želim da kroz pisanje nastavim motivisati i sebe i vas. Da brinemo o koži, pratimo promjene,
redovno se pregledavamo I borimo da se dobro osjećamo u svom tijelu. Kakvo god
bilo.
Godina je na izmaku, a ja imam prostor i platformu da je
rekapituliram i podijelim svoju 2022. godinu sa vama. Ni od jedne godine ne
očekujem previše, niti bilo šta mjerim
ili započinjem sa početkom nove. Nisam praznovjerna i smatram da je svaki dan
novi početak i prilika koju nam je On dao. Ustali smo živi, zdravi, sa krovom
iznad glave uz sve što nam je potrebno. Nekako i ja i mnogi od nas ponekad
zaboravimo i/ili se zaboravimo zahvaliti za sve ono što se nama podrazumjeva a
nekome možda je velika želja. Dom, zdrava porodica, posao, prijatelji, partner.
Moja 2022. godina je možda i prva u moje 33. godine za koju
sam rekla da je sve kako treba. Od noći kada je počela, do skoro evo
posljednjeg dana. Bila je prepuna lijepih stvari, ljubavi, uspjeha mojih ali i
moje porodice i prijatelja. Bilo je mnogo iskušenja, suza, straha i iščekivanja
ali je sve bila velika lekcija i dobra škola za dalje.
Sami početak je bio divan. Radila sam, puno ali mi nije smetalo kao i uvijek. Uživala, dobro jela, putovala po Bosni i družila se sa dragim ljudima. Ostvarila divne saradnje na mojoj instagram platformi.. U februaru sam udala jednu od prvih prijateljica u mom životu. Moju Sunitu. I onda smo počeli odbrojavanje kada će na svijet doći njena mala Adna.
Bila sam u Budimpešti, imala jedno od ljepših putovanja u životu.
Mart u svojih prvih nekoliko dana nije obećavao, ali sam znala da me dobre stvari čekaju i da će sve biti kako želim jer to zaslužujem. U ovom mjesecu sam plakala, brinula se, bila tužna ali sam vjerovala da On za mene bira najbolje. Otputovala sam u Francusku, maleni grad Poitiers, poslovno. Naučila mnogo toga i samu sebe iznenadila sa hrabrošću na koju nekad zaboravim da je imam. Posjetila sam Pariz, koji je dugo bio na listi gradova koje sam htjela posjetiti. Ako ćemo iskreno, Pariz je bio moj san. I u ovoj 2022. mi se ostvario. Iako, ne baš na način koji sam htjela i nisam bila u potpunosti impresioriana. Tako da, Parizu ću dati novu priliku.
Mjeseci poslije su prolazili u različitim raspoloženjima pretpostavljam kao i kod svakoga. Družila sam se, slavila rođenja beba svojih prijateljica, rođendane, petice u školi. Bilo je mnogo smijeha, poslovnih prilika, saradnji. Radila sam, puno. Trudila sam se i borila sam. Nisam zapostavljala svoje ni fizičko ni mentalno zdravlje.
Mjesec august je promjenio moj život. Dobila sam novu ulogu i postala sam supruga čovjeka kojeg volim, koji mi je beskrajno pomogao, dao mi ogroman vjetar u leđa za sve moje i najmanje snove. Riješio razgovorom i moje najmanje brige.
12. august je bio emotivan, intiman i lijep.
26. august je bio nestvaran. Pokazao mi kakvu najbolju prijateljicu imam, kumu, sestru. I svih 17 meni prevažnih, najboljih žena oko mene. Imala sam djevojačko večer za pamćenje. Svaki detalj, poklon, slatkiš, pjesma bila je za mene. Zbog mene. Moja Lela je pokazala zbog čega smo drugarice od naše 15te godine i zbog čega naše prijateljstvo traje. Jer me voli, jer je volim. Bez interesa, razmišljanja, preračuvanja i kalkuacija.
31. august je bio dan o kojem sam sanjala. Sve o čemu sam ranije maštalaa i mislila da želim, tog dana sam promjenila i uradila onako kako mi srce kaže. Sašila vjenčanicu u kojoj sam znala da ću se osjećati posebno. Niti jedna ona iz mašte od ranije nije bila za mene. Htjela sam ovu, drugačiju, svoju. Htjela sam oko sebe ljude koji se iskreno raduju našoj sreći bez i jednog trenutka loše namjere ili pomisli. Htjela sam one koji će nazdraviti našoj sreći. I htjela sam najbliže članove porodice. Htjela sam veličanstveno malo vjenčanje koje sam imala. I sve bih isto ponovila.
Ovaj dan mi je pokazao koliko sam cijenjena na svom poslu.
Oboje. Dobili smo zabavu za pamćenje. Nekome ne bi bilo drago proslaviti
vjenčanje na poslu, ja sam se osjećala kao u svojoj kući. I imala sam dernek za
pamćenje.
Septembar je bio rezervisan za odmor. I od lijepog povremeno trebamo odmoriti.
Oktobar je mjesec kad sam rođena i kakav god da da bude, za mene je najdraži. Sve što je
slijedilo poslije, bilo je povezano sa puno posla, puno iskrenih osmijeha i oni
koji su mjesecima poslije slavili naše zadovoljstvo. Pokazivali koliko sam/smo
im važni/a.
Otvorila sam rokovnik koji sam počela pisati u januaru 2022. godine i vidjela da sam od šest novogodišnjih odluka ispunila pet. PET. PET.
Nisam sigurna da mi se to desilo ikada. I onda sam shvatila
da je disciplina i jaka volja ključ svega.
U ovoj godini sam počela sve što sam htjela a dugo odgađala. Iz raznih razloga. U ovoj se ostvario moj mali san koji će rasti sigurna sam u narednoj i tada ću o tome pičati.
2022. godina me je naučila da svoju sreću, uspjehe i
zadovoljstva čuvam za sebe i mali krug mojih velikih ljudi.
Naučila me je da mogu. I više od onoga što mislim. Naučila me je da budem svjesna sebe i svojih kvaliteta, znanja i upornosti. Naučila me je da budem svjesna koliko ljudi oko mene me cijene i poštuju. Žele mi dobro. Naučila me je da sve što je loše prođe, da se svako odricanje i trud isplati. Da su strahovi u nama i da ih se mogu riješiti. Naučila me je da i ono što nisam, mogu zavoljeti ako želim. Naučila me je da stanem, osvrnem se oko sebe i zahvalim Mu se.
Od 2023. godine ne želim ništa više od onoga što zaslužujem. Želim zdravu majku i oca. Želim
da porodica mog brata bude dobro i zadovoljna. Da moja Una raste i dalje u
pametnu i dobru djevojčicu. Želim da moj dom i dalje bude miran i moja sigurna
zona. Želim da djeca mojih prijateljica budu zdrava i vesela. Da moje
prijateljice nastave nizati uspjehe i ostvarivati svoje snove.
Želim da moj san raste i da se ove male želje koje imam
ostvare, kada On bude rekao da je pravo vrijeme.
Hvala Vam a znate ko ste.
Hvala svakom poslovnom partneru koji je izbarao mene i dao
mi svoje povjerenje.
Hvala Ti na svakoj blagodati i stanju. Iz svega sam naučila
puno.
Jutros sam na svom instagram profilu postavila pitanje ‘’ za šta je nedjelja? ‘’ i dobila sam nevjerovatne odgovore. Od onih ‘’ za ništa ‘’ do super kreativnih koji su i mene pokrenuli da sve ono što danas imam u glavi stavim u blog post. Nisam dugo, jel tako?
Kroz godine nedjelje su se mijenjale. Ali uvijek se svode na
isto – čišćenje kuće i glave. Lijepe
vikende koristim za boravak u prirodi ili uživanje na suncu. Ponekad su radne i
jako produktivne, a nekad su za ležanje, drijemanje i tek poneku stranicu
omiljene knjige.
Ja nedjeljom volim da planiram. Zapisujem sve ono što me
čeka u narednoj sedmici, spremam se za svoje
navike koje sam stekla, motiviram za one najnovije. Spremim kuću, ali i
svoju glavu. Nedjelja mi je nekako za skincare, onaj detaljan da ne žurim.
Nedjeljom gledam svoje flekice. Tad imam najviše vremena. Ponekad pronađem novu ovaj put na licu, prva,
najnovija ispod mog desnog oka. Kao i sa svakom novootkrivenom bude blagi šok a
onda i period prihvatanja. Po prvi put mi je drago da sam prilično svijetle
puti pa je trenutno primjetim samo ja.
Nedjeljom sama sebe ali i vas podsjećam koliko je važna briga o fizičkom i mentalnom zdravlju. Koliko je važno raditi ono što vas ispunjava, čini istinski sretnima. Nedjeljom usporimo, svjesno ili nesvjesno. Jutra su laganija, noći čarobnije. Mirne glave idemo u krevet, bar ja. U toku sedmice je to drugačije. Puno obaveza i slaganje istih obično kad se smirim na jastuku.
Nedjeljom i ja a sigurna sam i vi, donosimo puno novih
odluka. Iako je svaki dan sjajan za početi nešto novo, nedjeljom to možemo
složiti i krenuti – od ponedjeljka.
Jedna od mojih najboljih odluka koja je došla, a bila je nedjelja
sjećam se, je da svoje zdravlje stavim na prvo mjesto. Da se okrenem svemu što
će moj organizam učiniti otpornijim i zdravijim. Sretna sam što je to odluka i
navika od koje nisam odustala ni danas. Skoro tri godine poslije. Nije prošao
niti jedan dan a da u čašu vode nisam dodala kesicu dobrog zdravlja i imunuteta.
Svim vitaminima i preparatima sam povremeno bila vijerna pa prestajala sa
korištenjem, samo od Orhthomola nisam odustala.
Energija, snaga,
imunitet i dobro zdravlje u samo jednoj kesici. Garantovano čuva od svih
virusa, prehlada. Najgore, najstresnije periode života sam ‘’ pregurala ‘’ uz
njega i on je defitinitvno navika i preparat od kojeg ne planiram odustati.
Jedini dodatak ishrani za koji sam apsolutno uvijek dobila preporuku od bilo kojeg ljekara i jedini u koji sam se u potpunosti uvjerila da radi svoj posao.
Sa vama dijelim informaciju da ga možete naručiti online na www.healthmovers.ba , te uz kod INOEEEA ostvariti 10% popusta a
dostava je – besplatna.
Danas je moj
rođendan i sasvim dovoljan povod da se od augusta konačno vratim na blog.
Lijepi dani su iza mene, nadam se i ispred mene, ali I dalje jednostavno nije
bilo vremena u danu da se u potpunosti posvetim onome što volim a to je
pisanje. Sveska je puna tema, planova, recenzija koje trebam da podijelim sa
vama, pa se nadam da ću sve uspjeti i realizirati onako kako sam zamislila.
Danas sam napunila 33. godine. Svašta je stalo u ove ‘’ male ‘’ godine, i svašta je bilo na mojim leđima. Puno lijepog ali i ružnog. Iskušenja i razočarenja ali sretnih dana da sam se ponekad pitala da li sve to zaista ja i zaslužujem. Ali, naučila sam se da sebi kažem i bravo i ‘ebiga. Naučila sam da kažem da, zaslužila sam jer znam koliko se dajem, borim, trudim.
Jedno od možda najvećih iskušenja koja sam imala je bilo prije sad već godinu dana, malo nakon mog 32. rođendana kada se na UZV dojke pokazalo nešto što smo trebali punktirati pa potom pratiti. To nešto je hvala Bogu dragom bilo uredu, pa se potvrdilo na ultrazvuku nakon tri, šest mjeseci i evo nakon godinu dana je sve uredu. Postoje male promjenice koje su benigne i koje ćemo nastaviti pratiti.
Zašto ovo pišem?
Znate da je oktobar rozi mjesec i idelna je prilika da svi, na sve načine
podižemo svijest o važnosti preventivnih pregleda. Ja sam svoju dr. Kristinu
Kanostrevac ( Poliklinika UniMed) pitala ona možda najčešća pitanja, a ovo su
njeni odgovori.
Doktorice Kristina, šta znamo o
karcinomu dojke?
Karcinom dojke je najčešći maligni tumor
kod žena u svijetu, sa preko jedan milion novooboljelih godišnje. Čini oko 21%
svih tumora kod žena i drugi je po ukupnoj učestalosti iza karcinoma pluća.
Neophodno je napomenuti da se isti može javiti i kod muškaraca, ali u mnogo
manjem procentu.
U Bosni i Hercegovini ne postoji
jedinstveni registar za karcinom na nivou države, a prema izvještajima
kantonalnih zavoda za zdravstvenu zaštitu i hospitalnih registara, rak dojke je
najčešće maligno oboljenje kod naših žena. Uzroci raka dojke su
multifaktorijalni, tj. višestruki. Najčešće se grupišu u endokrine, genetske i
faktore sredine.
Neki
od rizičnih faktora za pojavu karcinoma dojke su:
dob (učestalost počinje rasti već od 35-40. godine)
broj porođaja je obrnuto proporcionalan sa incidencijom raka
dojke (nerotkinje imaju 4x veću učestalost raka dojke),
rana menstruacija i kasna menopauza,
uzimanje egzogenih hormona
gojaznost (veća izloženost estrogenima),
ionizujuće zračenje, posebno kod mlađih od 40 godina)
atipična duktalna hiperplazija,
ishrana bogata zasićenim mastima, pušenje i alkohol.
Karcinom dojke je u početku asimptomatski.
Sa napredovanjem malignog procesa, javljaju se i slijedeći simptomi:
pojava
bezbolne kvržice (više od 80% pacijentkinja karcinom dojke otkrije
samopregledom),
novonastale
promjene u veličini i obliku dojke (komparacija sa kontralateralnom
dojkom)
novonastalo
raznoliko ponašanje dojki prilikom podizanja ruke ili bolovi (koji nisu
povezani s početkom menstruacije),
iznenada
nastalo crvenilo jedne dojke koje ne nestaje, uvlačenje kože ili izgled
narandžine kore,
promjene na
koži bradavice, uvlačenje bradavice, iscjedak iz bradavice – vodenasti,
gnojni ili sukrvičavi, žuti, svijietlocrveni i smeđecrveni, svrab i
peckanje uz ekcematozne promjene na koži u okolini bradavice, te malaksalost nepoznatog uzroka.
U slučaju da se ne obavljaju redovni preventivni pregledi, a
pojavi se neki od navedenih simptoma, odmah se javiti svom ordinirajućem ljekaru.
Ranije se govorilo da svaka žena nakon
40-te godine treba da ide na redovne preglede dojke. Međutim, mnogo mlađe žene
oboljevaju. Po Vama, kada je pravo vrijeme za prvi uzv dojke?
Svaka žena nakon 20-te godine bi trebalo da
obavlja samopreglede dojke (najbolje bar jednom mjesečno, i to desetog dana
ciklusa). Od 20- te do 40-te godine se, uz samopregled dojki, preporučuje i ultrazvučni pregled jednom godišnje, a po
potrebi se rade kontrole (ukoliko se prati neka promjena) i na 3 do 6 mjeseci.
Nakon 40-te godine uz samopregled i UZ dojki, bilo bi poželjno početi i sa
preventivnim mamografskim pregledima, koji se obavljaju na svake dvije godine,
po potrebi i češće. Uz navedene preglede, preporučuje se i klinički pregled
dojke, a ako je u kliničkom interesu i MRI dojki.
Koliko su žene disciplinovane kada su u
pitanju pregledi?
Nažalost, većina žena se javi tek kada se
ispolji neki od simptoma karcinoma dojke, koji, obično, detektuju
samopregledom.
Koji je procenat žena koje u kasnim
četrdesetim prvi put dolaze na pregled dojki?
Na osnovu mogu iskustva, možda čak i oko
60%.
Da li se podiže svijest o preventivnim
pregledima?
Kada je riječ o prevenciji, treba
napomenuti da ona može biti primarna i sekundarna.
Primarna prevencija obuhvata praktikovanje
zdravog stila života (prestanak pušenja, redukcija pretilnosti, zdrava i
raznovrsna ishrana, izbjegavanje izlaganja mlađih žena jonizujućem zračenju,
…). U sekudarnu prevenciju spadaju mamografski pregledi, koji se obavljaju na 1
do 2 godine.
Unapređenje svijesti stanovništva, što se
tiče preventivnih pregleda, zasniva se
na masovnim i selektivnim programima rane detekcije, usavršavanjem i primjenom
novih metoda u dijagnostici i liječenju, edukacijom stanovništva i svih nivoa zdravstvenih
radnika, kao i intenzivnijim ulaganjem finansijskih sredstava u medicinska
istraživanja iz oblasti onkologije.
Koliko uspješno se liječi karcinom
dojke?
Ukoliko
se otkrije u ranoj fazi, karcinom dojke se uspješno liječi u većini slučajeva.
Visoko izlječiv je kada je manji od 2cm i nije proširen na regionalne limfne
čvorove. Prognoza zavisi i od patohistološkog tipa karcinoma.
Šta je Vaša poruka ženama koje se boje
pregleda?
Samopregled dojki, bar jednom mjesečno i
redovni preventivni pregledi, redukcija faktora rizika, mogu spriječiti i
detektovati u ranoj fazi svaku promjenu na dojci, što će doprinjeti uspješnom liječenju.
Ukoliko se poštuje sve ovo navedeno, nema razloga za strah i zabrinutost.
Neka ovaj važni intervju bude moj poklon za
vas. Možda ste dobili odgovore na pitanja koja ranije niste znali ili niste
smjeli postaviti. Neka bude podsjetnik i vama i meni koliko su redovni,
preventivni pregledi važni.
Ranije sam pisala postove unaprijed. Bilježila teme,
zapisivala pa pratila neki redoslijed. Ponekad mrtva umorna objavljivala a onda
shvatila da blog nosi naziv selflove i želim da ga pratim u potpunosti. Dobar
san je dio selflova i radije ću otići u krevet ranije nego ispoštovati neki
raspored koji sam sama sebi nametnula. Nekako se složilo tako da su u
posljednje vrijeme moje objave uglavnom vezane za određene proizvode koje
koristim i poželjela sam ove random, životne tekstove a koji se savršeno
uklapaju u tematiku mog bloga.
Negdje među prvim tekstovima na blogu, pisala sam o mentalnom zdravlju, podršci, bliskim ljudima i prijateljima. Ja sam uvijek bila neko ko je bio okružen sa puno ljudi. Uvijek sam imala puno prijateljica, organizovala, skupljala, vodila računa o svakoj i uživala kad smo sve na okupu. Uvijek je nekako preovladavalo ono lijepo, dobra zabava, smijeh, razgovor i riješavanje važnih i nevažnih stvari, problema koje same sebi stvorimo ili ih umislimo.
Ja sam uvijek trudila se i pokušavala biti dobra prijateljica. Ona koja nikada neće osuditi prije nego sasluša, pronaći način da zajedno riješimo problem ako ga ima, ili satima pričati kako bi smo došle do zaključka – problema nema.
Oko sebe sam imala i imam one koje me slušaju. Zapisuju moje
želje. Ne zaboravljaju meni važne datume pa se o rodjendanu koji je u oktobru
počne pričati u augustu. Ove godine bilo je drugačije. Od dana kada sam
najbližima saopštila da je došlo vrijeme za veliki dan, počelo se pričati o
noći koju će organizirati za mene. Zamislite da imate najbolju prijateljicu
koja zna svaku vašu želju, potrebu. Koja vas pita, bilježi i realizira sa –
samo ako ti se svidja ako ne, tražimo dalje. Imate skoro dvadeset potpuno
različitih žena. Neke su se vidjele prvi put u životu, neke obnovile kontakt
jer – nisu ni znale da se poznaju. Sa nekima se ne vidite često, sa nekima ste
svaki dan više od osam sati i sve dišu kao jedna sa ciljem da vam naprave noć
za pamćenje. Pomno biraju poklon, razmišljaju šta će napisati u čestitku,
kupuju posebnu odjeću da bi ispoštovale vašu želju i pojavile se u bijelom.
Pisala bih o njima još, ali biti će vremena.
Ostavljam ovo ovdje, kao uspomenu na meni najvažnijoj i najiskrenijoj
platformi.
Pisala sam vam post o IR koju sam
oktrila u aprilu mjeseca. Od tada do danas sam na svom tijelu, koži i kosi
primjetila niz promjena. Hranu sam dosta reducirala ( ima tu još posla) pa je osjećaj
nadutosti i konstantnog umora skoro pa nestao. Koža mi je u jednom trenutku
bila jako čudna. Pripisivala sam to stresu, velikim obavezama, stvarima koje me
čekaju, međutim nakon što sam se potrudila da moj jelovnik izgleda dosta
zdravije, pravilnije, da je voda moje skoro pa jedino piće uz tretmane i
pravilnu njegu, izgled moje kože polako se vraća na svoje. Ono na šta je IR najviše ostavila posljedicu jeste moja kosa.
Sa kosom nikada nisam imala problem. U nekim periodima života sam je tretirala
više nego danas. Jako često farbala, koristila random proizvode, mijenjala boju
skoro pa svaki mjesec ( od balayage tehnike do pramenova pa farbanje). Iako se
to možda nije primjetilo, moja kosa je tretirana više nego što bi trebalo.
Boja kose koju ja imam je jako zahtjevna. Farbam se jednom mjesečno i uz konsultacije sa svojom frizerkom Ismirom, kombiniramo farbanje izrastka, cijele dužine i preliv. Uz preparate bez sulfata, parabena, redovnu njegu u salonu i kod kuće te šišanje, moja kosa je bila baš onakva kakvu sam htjela. Međutim, od marta ili aprila mjeseca kada su i počele promjene u mom organizmu, moja kosa je postala potpuno drugačija. Suha, bez života, prestala je da raste. Jedino sa čim nisam imala problem je opadanje i na tome sam zahvalna. Trenutno, boja je jedino što mi se sviđa na mojoj kosi.
Pročitala sam bezbroj članaka i započela svoj proces oporavka. Uz konsultacije, nabavila sam nekoliko proizvoda – ulja i šampone za njegu, obnovu i rast kose koje koristim već neko vrijeme. Uz sve to, znam da koliko god kosu njegujem izvana, potrebna joj je njega iznutra. Logičan slijed događaja je bio da potražim dodatke prehrani koje ću da koristim naredni period kako bih ubrzala sam proces obnove ali rasta. Nakon dosta istraživanja i preporuka, odlučila sam se da svojoj rutini dodataka prehrani i vitamina dodam Skinage HAIR BOOST koji predstavlja inovativni pristup koji podržava zdrav rast i bolju kvalitetu kose. Preparati koje nanosimo na kosu a ukoliko je ona oštećena zbog različitih faktora, na izgled riješavaju naš problem, međutim da bi smo dugoročno riješili problem, potrebno je koristiti preparate koji tokom faza rasta imaju jaku strukturu bogatu aminokiselinama koje će kosu učiniti otpornom na vanjske uticaije i oblikovanje kojima je svakodnevno izložena.
Skinage hair boost predstavlja najnoviju inovaciju u brizi za zdravlje kose. . Sadrži Cynatine HNS, patentirani topljivi oblik keratina koji organizam apsorbira i ugrađuje u vlasi kose. Obnavlja popucale veze u vlasima, jača kosu, povećava joj volumen i donosi sjaj. Keratin koji se ugrađuje u vlasi kose poboljšava primarni sastav kose, značajno smanjuje gubitak kose te podržava i ubrzava njezin rast. Kako bi pojačali djelovanje keratina, stručni je tim Yasenke u SKINAGE HAIR BOOST dodao i vitamine B kompleksa i cink. Oni dodatno doprinose sintezi aminokiselina koje izgrađuju kosu, održavaju kosu zdravom i osiguravaju joj sjajan i svilenkast izgled.
Uz Skinage hair boost, koristim i Yasenka Skinage Collagen Elagance. Nakon dugogodišnjeg osluškivanja potreba žena proizveden je ovaj čarobni napitak.
Da bi proces ugradnje kolagena u naša ispucala
kolagenska vlakna bio u potpunosti učinkovit, u formulaciji Skinage Collagen
Elegancea nalazi se i vitamin C, biotin i cijeli kompleks B vitamina te mineral
vitalnosti naše kože, kose i noktiju cink. Oni zajedno omogućavaju pravilnu
sintezu i našeg prirodnog kolagena, ali i sprječavaju perutanje kože, jačaju
kosu i nokte i potiču njihov rast.
Yasenka se
prva odlučila uhvatiti u koštac i s još jednim problemom koji muči mnoge ljude
– nedostatkom energije kože i cijelog organizma. Ubrzani tempo života zajedno s
godinama pridonosi da naša koža izgleda umorno što može uzrokovati sivilo u
licu, staračke pjege i osjećaj kao da se u nama nakupilo previše štetnih tvari.
Moja avantura sa ovim proizvodima započela je prije skoro mjesec dana i plan je da intenzivno koristim proizvode naredna dva mjeseca kako bih mogla da vidim prve rezultate te da podijelim sa vama finalno iskustvo.
Proizvode je vrlo jednostavno pronaći i naručiti putem web portala
www.vitashop.ba i stižu na vašu adresu u
kratkom roku.
Za više detalja o samim proizvodima i rezultatima pišite mi, a novi post na ovu temu vas očekuje krajem mjeseca augusta kada ću moći i podijeliti sa vama prve rezultate konzumiranja.
Ako ste ikada imali problem sa suhom kožom, znate kolika je
sreća pronaći kremu koja savršeno njeguje i obnavlja. U nekim od prvih blog
postova, pisala sam o dermatitisu i svim
iskušenjima koja sam imala kroz period jako suhe kože, kože koja boli na
dodir, koja se doslovno ljušti i izgleda jako ružno.
Pored terapije kortikosteroida, u tom periodu uključila sam
sve dermatološke kreme koje su mi preporučune te sam tijelo nastavila njegovati
isključivo derma kozmetikom i preparatima na bazi pantenola budući da on
najbrže njeguje, umiruje i hidrira kožu.
Kako trenutno dermatitis držim pod kontrolom, u mojoj skincare rutini se nalaze različite kreme ali svaka prethodno provjerena i testirana. Njegujem svoju kožu redovno, trudim se da je hidriram unoseći dovoljnu količinu tečnosti ali i uz sve druge suplemente.
Ko god ima problem sa suhom kožom zna da ju sunce dodatno isuši. Ja na visoke tempterature ne izlazim bez SPF faktora ali nakon svakog tuširanja potrebna mi je dodatna njega i masniji proizvod kako bi se koža umirila i dodatno nahranila. Svojoj rutini sam od nedavno dodala i Norvešku formulu – Neutrogena cica balm koja je za mene potpuno novo otkriće. Formula koja sadrži prirodno dobijen glicerin i umirujući pantenol, intenzivno kožu njeguje, a anketa koja je dobrovoljno sprovedena kaže da 87% ispitanika osjeća dugotrajnu hidrataciju.
Uvijek naglašavam da je koža naš najveći organ i prije nego
kupimo dobar puder, potrebno je uložiti u dobru kremu. Haljinu zamjeniti za
odlazak na tretman lica i njegovati se redovono i detaljno.