Malo sam se odmorila od svega. Mreže sam koristila za svoju dušu, bez ikakvog pritiska za dogovorene ili planirane objave. Otputovali smo u Budimpeštu koja je dugo bila plan i ovo je bio vjerovatno pravi trenutak da se putovanje i realizira. Moje tijelo i um su bili umorni, premoreni. Od količine posla, svakodnevnih obaveza, sastanaka, dogovora i ljudi. Čini mi se da ljudi i njihova energija najviše umaraju. Nekako, svi traže previše. Bez trunke razumijevanja. Svi su sebi priroritet i kada tražite mrvu prostora, onda ste neozbiljni, čekaju na vas itd.
Meni je ovaj mali odmor dobro došao. Umorila sam se ali od hodanja, biranja restorana gdje ćemo jesti, gdje ćemo kupiti najljepše magnete, koliko je termalna banja udaljena i kakvu ću fotografiju napraviti. Odmorila sam se od svakodnevnog moranja i trčanja. Od stresa, telefonskih poziva i ponekad glupih pitanja.
Mislim da svakome od nas treba malo prostora, mrva vremena za odmor i promjenu sredine. I stvarno prija. Ja sam primjer. Ostavila sam dodatna četiri dana za završavanje sitnih obaveza, druženje i planinu. I odlazak na posao prvog radnog dana će mi sigurno biti lakši. Imam više elana i volje. Radujem se projektima koji dolaze i idejama koje su nadolazile dok sam odmarala. Dakle, sedam dana je dovoljno da se naš um i tijelo odmori i opet pokrene. Bar meni ..
Ono što je važno i što učim samu sebe jeste kada je vrijeme da kažemo dosta. Sebi, porodici, dragim ljudima ili radnim kolegama. Stotinu puta sam sebi rekla da neću dozvoliti da pregorim, da mi je mozak preopterećen a rokovnik pun, ali na svu sreću brzo se sjetim svega što sam prošla i znam da postavim granicu.
Učim sebe voljeti, svoje vrijeme i mir cijeniti.
Šta vi radite po ovom pitanju? Znate li kad je dosta?
Do čitanja,
Emina
