Moj vitiligo i ja..

Prije nekoliko dana sam na svom Instagram profilu  postavila pitanje da li iskreno čitate moj blog i iznenadio me procenat onih koji stvarno svrate na selflove. Moje drugo pitanje je bilo da mi napišete o čemu bi ste voljeli da pišem češće i više, i nekako najučestaliji odgovor bio je da bi ste voljeli da više pišem o svom vitiligu, prihvatanju i mojoj nekoj rekla bih unutrašnjoj borbi. Ima smisla, posebno jer se polako bliži druga godišnjica mog bloga.

Kad kažem unutrašnja borba, prije svega to mislim jer sam ja taj tip osobe. Jako sam otvorena za druge, komunikativna sam, druželjubiva, volim ljude i komunikaciju ali kada me sve to stigne borim se sama sa sobom. Kada me ljudi povrijede borim se sama sa sobom. Kada osjetim nepravdu borim se sama sa sobom. I naravno, to se sve odražava na moje mentalno ali i fizičko zdravlje. O tome sam pisala u nekim ranijim postovima, i kad god pišem na temu vitiliga volim da napomenem da je to bolest duše. I stvarno jeste. Ja sam emotivna i iskrena. Nikada niti u jednom odnosu ne kalkulišem. U sve idem srce. Posao koji radim volim, radim ga srcem i onda aposlutno sve prihvatam lično, i teško mi je da odvojim u bilo kojem trenutku svoje obaveze i svoje slobodno vrijeme. Često sam umorna, iscrpljena ali nekako na kraju svakog dana sretna i zadovoljna. Puno je ljubavi u meni i oko mene, o tome rijetko pišem jer nekako sam sebična kada su te stvari u pitanju. Sretna sam i ispunjena. I često sama sebi ponavljam šta sve zapravo imam i šta i ko me okružuje. Nedavno mi je jedna kolegica na poslu rekla ‘’ mislim da je vrijeme da sebe počneš gledati očima kako te svi mi gledamo ‘’ , jedna studentica je došla kod mene po savjet i rekla mi ‘’ jednog dana želim biti ti ‘’ I baš zbog ovih riječi, kada imam svoje periode i  kad mi je potreban vjetar u leđa, sjetim se da me okružuju sjajni ljudi i da ja radim sjajne stvari.

Gdje je u svemu ovome vitiligo? Vitiligo je mene naučio da sebe prihvatim. Daleko sam ja od toga da volim sebe onako kako bi trebalo, daleko sam od toga da nemam niti jedan kompleks ili nesigurnost, daleko sam od toga da sam u potpunosti zadovoljna sa svim u svom životu ali sam blizu da postanem hrabrija i odlučnija, ponosnija na sve ono što znam da jesam. Vitiligo me je naučio još više da se borim za sebe, da isplivavaju sve moje kvalitete i da budem otvorenija da govorim o svemu što me muči. Sigurna sam da me je izdvojio pa mi je prilikom jednog intervjua mlada novinarka rekla ‘’ sa takvom mirnoćom pričate da bih mogla sa vama  razgovarati satima’’. Vitiligo me je naučio da je svaka promjena na mom tijelu alarm pa i ovaj stomak koji raste iako nikada u životu nisam imala problem sa viškom kilograma. Bio je alarm da porazgovaram sa endokrinologom i da me napomene da jedna autoimuna bolest vuče drugu. Da česte promjene raspoloženje, debljanje u određenim predjelima tijela, nesanica i konstatntni umor nisu bez razloga.

Emina uspori i prestani jesti gluposti. Sjajno je spoznati problem i učim se da ih riješim odmah. A flekice, postale su nekako dio mene, čak sad nisam ni sigurna da li mi smetaju. Kako sam jednom napisala, ponekad ih mrzim, ponekad beskrajno volim.

Do čitanja,

Emina

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *