Šta znamo o mentalnom zdravlju? Koliko utiče okolina na nas?

Ovo mi je možda i najemotivniji post do sada, i trudit ću se da budem što kraća a konkretnija. I u ovo sam naravno uključila stručnjaka, jer o svim temama koje se tiču našeg fizičkog ili mentalnog zdravlja savjete moramo tražiti od profesionalaca. Zašto mi je emotivan post? Mentalno zdravlje je nešto o čemu se ne priča toliko često, ljudi se boje priznati da im je potrebna pomoć stručnjaka ili da imaju problem ove prirode. Od kako sam počela pisati blog pa do danas, svakodnevno mi stiže veliki broj poruka od djevojaka i žena različite starosne dobi koje imaju skoro pa isti problem. Kako sebe prihvatiti, kako se pomiriti sa nekom promjenom na koži, osjećaju umor i iscrpljenost tražeći lijek ili preparat koji će im pomoći do toga da mi je jedna jako mlada djevojka napisala da ponekad nema volju izaći iz kuće zbog problema koji ima sa svojim licem. A znate zašto? Zato što je većini prvo pitanje a šta ti je to? Jao kako si to dobila? Zašto ne ideš doktoru? Jel prelazno? Da! Vjerovali ili ne, ovo su pitanja koja ljudi vrlo često imaju hrabrost pitati druge. Nedavno sam se prisjećala svoje srednje škole i stresa koji sam doživjela od jedne profesorice zbog koje i danas ne volim predmet koji je predavala. Imala sam virusno oboljenje kada se prvi put počela pojavljivati alergija ( pisala sam u uvodnom tekstu) i nakon 20+ dana provedenih u bolnici, profesorica me je prvi dan poslije povratka u školsku klupu prozvala da svojim prijateljima ispričam šta mi se desilo. Nakon što sam detaljno ispričala, a u isto vrijeme drugarica me zamolila da joj posudim gumicu za kosu, profesorica je rekla da možda nije pametno da od mene uzima, moguće je da sam zarazna. Sjećam se da sam plakala taj dan, i dan poslije i sedmicama poslije kad god sam bila sama i da mi je ostao užasno gorak osjećaj i ogromni kompleks. Mama mi je pokušavala objasniti da možda nije tako mislila, da se pogrešno izrazila ali do mene djevojčici od 16.godina to nije dolazilo. Zašto ovo pišem? Zato što je jedno od mojih pitanja za psihologinju Maju Misiru Rašić bilo upravo to, koliko je česta pojava anksioznosti kod mladih i tinejdžera te šta je najčešći uzrok?

Maja Misira Rašić:Prema posljednjim statistikama, anksiozni i depresivni poremećaji kod tinejdžera i mladih su u značajnom porastu u odnosu na prethodne decenije. Procjenjuje se da oko 20% mladih pati od nekog poremećaja raspoloženja. Smatra se da 1 od 4 osobe u općoj populaciji ima neki mentalni ili neurološki problem. Nažalost, samo jedna trećina osoba koje imaju problem sa poremećajima raspoloženja kao što su depresija ili anksioznost zaista traži profesionalnu pomoć. Mnogi stručnjaci pokušavaju da odgovore na ovo pitanje obzirom na značajan porast anksioznosti i depresije kod mladih svake godine. Međutim odgovor je često kompleksan i odnosi se na više faktora. Uvijek moramo uzeti u obzir naslijeđe, da li u porodici postoji anamneza mentalnih poremećaja, zatim gledamo koje tipovi ličnosti su u pitanju. Npr. perfecionisti su skloniji anksioznim poremećajima. Dodatni faktori su samo fizološko stanje, gdje promjene u lučenju određenih hormona, ili jednostavno neravnoteža među njima značajno utjeće na osjećaj anksioznosti ili depresije. Nerijetko ćete ovu situaciju primjetiti kod poremećaja rada štitne žlijede ili čak nivoa vitamina D čiji deficit može dovesti do simptoma poput depresivnog raspoloženja i bezvoljnosti. Također, životni događaji, bilo pozitivni ili negativni, su visok stresor i mogu dovesti do ovih stanja ukoliko nemamo dovoljne kapacitete za suočavanje sa njima. Kod mladih opet moramo da uzmemo u obzir faktore kao sto su socijalne mreže i visoka očekivanja koja se često nameću kao imperativ. Kada percipiramo značajnu razliku između naše slike o sebi, onog što smo sada (naše stvarno ja) i onoga što želimo biti (idealno ja) nastaje frustracija i nezadovljstvo koji su svakako plodno tlo za razvoj poremećaja raspoloženja.

Ono što je važno, a to dolazi sa godinama kako obično kažu jeste da naučimo voljeti sebe onakve kakvi jesmo. Ponekad je puno važniji naš odnos prema drugim ljudima, lijepa riječ ili osmijeh. Zlata vrijedi stara izreka ” Koliko volite sebe toliko će vas voljeti i drugi ”. Ne smijemo biti sebični, ali na sebe ponekad moramo misliti više nego što treba..  Kad sam rekla da mi je ovo emotivan post i da mi je dugo trebalo da sebe prihvatim i da počnem da pričam o nekim stvarima, je zato što su postojali periodi tinejdžerskog doba da sebe apsolutno nisam voljela, da sam teško podnosila svaku promjenu na tijelu, svaki odlazak u hitnu na injekciju i ista pitanja. Konstantni strah od alergijskog napada, šta će mi zasmetati, šta smijem pojesti, kako ću reagovati itd. Čini mi se da mi je to stvaralo užasan osjećaj nesigurnosti i straha. Od svega najgore mi je bilo sa tek upaljenim dermatitisom izaći, otići u školu i odgovarati na pitanje a šta ti je to? Koliko okolina utiče na naše mentalno zdravlje je bilo moje naredno pitanje za Maju.

Maja Misira Rašić: Depresija može imati puno različitih uzroka. Najčešći su doživljaj nekih teških ili neugodnih životnih događaja, tip ličnosti, zdravstveni problemi ali i negativni porodični ili društveni odnosi. Negativna porodična ili društvena okruženja mogu uključivati fizičko ili psihičko zlostavljanje, lošu komunikaciju ili nestabilnost odnosa pri čemu osoba ne dobiva podršku niti pozitivnu povratnu informaciju što direktno utječe na njeno samopouzdanje i generalnu sliku o sebi. Također, uz takve situacione faktore, osoba postaje ranjivija, te se često dešava da pažnja postaje selektivna pri čemu se usmjeravamo na negativne komentare  što povećava osjećaj nesigurnosti i visoke samokritičnosti. Sve navedeno dovodi i do značajnog osjećaja bespomoćnosti, gubitka volje a samim tim i depresivnih simptoma. Socijalne interakcije su svakako značajne za razvoj ili prevenciju mentalnih poremećaja. Kod mladih je posebno značajna i vršnjačka grupa, odnosno sama potreba da osoba bude prihvaćena i da dobije potrebnu validaciju. Često se poredimo, sa drugim osobama ili nekim postavljenim društvenim ili kulturološkim normama. Ovdje ponovo moramo spomenuti da socijalne interakcije mogu podrazumijevati i one virtualne, te da je u tom slučaju često poređenje sa idealnim predstavama drugih ljudi koje nas preplavljuju kroz socijalne medije. U usporedbi sa takvim idealnim, naše samopouzdanje često ispašta.

O svom mentalnom zdravlju možemo i trebamo brinuti sami. Raditi šta volimo ili se bar truditi da zavolimo posao koji radimo. Čitamo ono što želimo, učimo ono što nas zanima, vrijeme provodimo sa ljudima sa kojima nam je lijepo. I uredu je ostati kući kad se ne osjećate dobro, i uredu je plakati kad nam se plače, uredu je žaliti se, uredu je imati loš dan, sedmicu, mjesec. Važno je pronaći ono što nas zanima, oraspoloži, ono što nas ispunjava i čini sretnim. Samopouzdanje dolazi od znanja, bilo to formalno ili neformalno znanje i učenje. Mislim da niko od nas nikada do kraja nije niti će naučiti voljeti sebe, prihvatiti fizičke nedostatke, prihvatiti određeni zdravstveni problem, situaciju u kojoj se nalazimo itd. Da li ćemo to uraditi sami ili uz pomoć ljudi koji nas iskreno vole ili od profesionalne osobe nije važno. Voljeti sebe i prihvatiti sebe je prvi korak ka ozdravljenju i fizičkom i mentalnom ..

Maja Misira Rašić: Prvi korak ka prihvatanju sebe je  prepoznati i osvijestiti kritičara koji se nalazi u nama. To što imamo negativne misli o sebi ne znači da su one istinite, trebamo znati da su to samo misli. Postupnim učenjem, usmjeravamo se na naše vještine, snage, vrline, ono što do sada nismo primjećivali ili smo zanemarivali. Kako bismo što bolje osvijestili pozitivnu stranu sebe, bilo bi dobro da zapisujemo upravo te kvalitete koje uočavamo. Ukoliko primjetimo da drugi ljudi utiču negativno na nas, onda je vrijeme da mijenjamo okruženje ako je moguće, što bi značilo da trebamo napraviti neki naš sistem podrške koji sačinjavaju ljudi koji nas prihvataju onakvima kakvi jesmo. Pokušajmo se manje porediti sa očekivanim normama, jer svaka osoba je savršena baš onakva kakva jeste. Ako ne bismo imali neke od tih specifičnosti koje nam smetaju, koliko bismo mi zaista bili – mi? 

Ukoliko ne želite da razgovarate sa osobama koje su vama bliske i osjećate nelagodu da do kraja objasnite sebe, nemate hrabrost da potražite pomoć stručnjaka, pričajte sebi u ogledalu. Pokušajte sebi sebe objasniti. Pročitajte knjigu za koju mislite da vas može motivisati ( podijelit ću neke naslove u narednim postovima), pogledajte neki motivacioni video, otiđite u prirodu i svaki dan sebi ponavljajte da se vrijedni. Zahvalite se sebi za sve dobro što uradite u danu. Poklonite osmijeh i kad vam nije do osmijeha i ne zaboravite, ne postavljajte pitanja drugim ljudima koja ne bi ste voljeli da pitaju Vas. Sa fizičkim nedostatkom, mršav/a, debeo/la, sa ožiljkom, pjegom, flekom ili prolaznom promjenom na vašoj koži vrijedni ste i pokažite to prije svega sebi a onda i drugima ..

Do slijedećeg čitanja,

Emina

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *