Mislim da je tema samopuzdanja neiscrpna, baš kao i sve teme koje se tiču nas samih i malih koraka kojim možemo da promjenimo puno toga. Obično se kaže da promjena kreće od samih nas i stvarno jeste tako. Ja baš kao i svaka žena čini mi se, nisam oduvijek imala samopuzdanje. Čak nisam sigurna ni danas da ga imam, iako je puno onih u mojoj okolini koji mi kažu da to nikada ne bi rekli. Ja baš kao i većina žena imam puno nesigurnosti. Da li su male ili velike, ali tu su. Ono što se učim godinama unazad posebno od kako je vitiligo stigao u moj život jeste da naučim voljeti sebe. Da radim neke osnovne dnevne rituale koji će meni pomoći i sa kojima ću raditi na svom samopouzdanju. Ja sam neko ko je rekla bih jako realan. Vrlo sam svjesna onoga u čemu sam dobra, u čemu nisam i toga se obično i držim. Usvajam nova znanja ali mi je dugo trebalo da se oslobodim i da krenem u ‘’ nepoznato ‘’. Čak se dešavalo da i u onome u čemu znam da sam dobra nisam imala hrabrosti da se opustim. I na tome sam radila i radim.
Ono o čemu sam nedavno razgovarala sa kolegicom jeste na koji način ja ‘’ bildam ‘’ svoje samopuzdanje na dnevnom nivou. Male stvari meni lično pomognu. Npr. mene ćete rijetko vidjeti sa zavezanom kosom ( o tome sam čak i pisala u nekom od prvih postova jer sam oduvijek imala nesigurnost misleći da mi zavezana kosa ne stoji) i trudim se da je ona svakog dana čista i isfenirana. Kad je zavežem, nisam raspoložena sigurno ili je dan ranije toliko naporan bio da nisam imala vremena navečer posvetiti joj se. I tog dana se sigurno ne osjećam sigurnom u sebe. Za nekoga je to malo, za mene veliko. Moja velika ljubav je moda. I kada nisam raspoložena, potrudim se da izgledam pristojno. U onome što ja smatram da mi lijepo stoji i da je prikladno za posao ili događaj na kojem sam.
Postoje periodi kada se ne osjećam dobro u svojoj koži, kada mi smeta svaka flekica na mom tijelu, kada počinjem da analiziram svoj izgled, život generalno. Na sreću, čini mi se da brzo i prođe. I to smatram svojim uspjehom. Da sam naučila samu sebe brzo da vratim u realnost i da postanem svjesna onoga što jesam, onoga što mogu da promjenim i na čemu treba da radim.
Nikada nisam bila lažno sigurna u sebe, a nekada sam bila previše kritična prema sebi i to me je čini mi se još više činilo nesigurnom. Nedavno mi je gospođa koju sretnem u jednom supermarketu vrlo često, rekla da sam neko čije lice nije jednostavno zaboraviti, da je sretna kad me vidi te da je svaki put oduševim svojom odjevnom kombinacijom i ljubaznošću. Takve poruke dobijem sa vremena na vrijeme i na svom Instagram profilu, i svaki put se iznenadim. Radim na tome da se naučim da prihvatim pohvalu jer sa kritikama se dobro nosim. Ne volim ih kao niko na ovom svijetu, ali me opamete i nauče da ih ne ponavljam.
I kako sve ovo pišem, shvatam da sam kroz godine ( posebno u posljednje četiri) naučila sebe. Znam šta mi može popraviti raspoloženje i samopouzdanje. Osluškujem sebe i osjećam se sjajno u svojoj koži kad god napravim nešto korisno za sebe. Učim biti sebi prva, naći vrijeme za sebe i uživati u svemu što mene čini sretnom. I imam osjećaj da se to vidi. Na mojoj koži, kosi, svakodnevnom izgledu i što je najvažnije mom ličnom zadovoljstvu.
Samopouzdanje po mom mišljenju ima velike veze sa našim mentalnim zdravljem o kojem ću pisati u ovom mjesecu. Radite na sebi. Na malim stvarima koje vas čine sretnim i sigurnijim u sebe. Čitajte ono što vas motiviše. Nemojte gledati lažne živote i zamišljati sebe tu jer ih je puno. Okrenite se oko sebe i prihvatite svoj život jer je takav kakav jeste savršen. Mijenjate ono što možete i trudite se da budete bolji za sebe i zbog sebe. I ja ću sa vama svaki put kad pomislim da ne ide ..
Do čitanja,
EMina
