U posljednjem postu kada sam rezimirala sa vama a i sa sobom godinu koja je već iza nas, shvatila sam da sam jako malo vremena posvećivala blogu i svim temama kojima sam se bavila i koje ste voljeli čitati.
Ne zato što sam prestala brinuti o koži, tog sadržaja nije manjkalo, ali sam se nekako okretala različitim temama, aktuelnim u mom životu u tom periodu. Znate da je cijelo ljeto bilo burno, u planiranju, različitim obavezama i dešavanjima, pa sam sebi na stranicu rokovnika sa novogodišnjim željama i odlukama, stavila da ću se probati vratiti u svoj ritam sedmičnog ili bar dvosedmičnog pisanja bloga u ovoj godini.
Desetak je tema već na papiru, ali ću početi od one zbog koje je selflove i nastao. Vitiligo.
Nedavno sam dobilia poruku od jedne djevojke sa kojom sam se često dopisivala na temu vitiliga koja me je pitala zašto ga ne spominjem. Da li je nestao ili sam ga prihvatila? Ni jedno ni drugo J
Nestao nije i jasno mi je da neće. Prihvatila ga nisam, jer taman kad jesam bar dijelom, u septembru mjesecu pojavila se flekica koje sam se čini mi se najviše bojala. Na licu, ispod oka.
Desilo se to tokom boravka na moru. Da nisam bila pod 50+ faktorom i u hladu sve vrijeme, rekla bih da sam bila nemarna, nisam pazila i da ju je sunce izazvalo. Međutim, vraćam se na onu rečenicu koju uvijek spominjem kada se dotaknem osjećaja imati vitiligo – to je bolest duše. I pozitivne stvari, neizmjerna sreća i lijepi događaji mogu uticati na samu pojavu. Pozitivni stres na mene je povremeno imao i rekaciju u vidu alergije pa čak i jake glavobolje. Koliko god to čudno zvučalo, dešavalo se.
Moja prednost u odnosu na ovu flekicu je ta što sam pro prirodi svijetle puti pa se ona toliko i ne vidi. Šminkom je mogu prekriti, ali ponekad se nazire i kako bi rekla moja prijateljica – daje ti prirodni highlighter što se na slici ispod i vidi.
Elem, poenta je balans. Ni prevelika tuga ni prevelika sreća nisu dobre. Mogu imati reakciju na sve nas koji imamo neku autoimunu bolest. Čak i bez nje. Na pitanje jesam li ga prihvatila i tragam li za potencijalnim lijekom, često odgovaram. Lijek ne tražim jer ne mislim da bolujem od nečega za šta je hitni lijek potreban. Vitiligo je autoimuna bolest koja zahtjeva pažnu jednako kao i bolest štitne žlijezde čija je posljedica jako često.
Zahtjeva mir, stabilnost u glavi, odmor, san, redovnu aktivnost i zdravu hranu. Zahtjeva brigu o tome šta unosimo u organizam i šta nanosimo na kožu. Zahtjeva prihvaćanje jer svaka nova flekica koja je neminovna da će se pojaviti, izaziva novi val osjećanja, tjeskobe i pitanja.
Znam I one kojima je sve to glupo, pretjerano i blago skretanje pažnje. Meni nije i razumijem svaku od vas kojoj smeta bubuljica, akna, flekica koje god bila boje.
Zato želim da kroz pisanje nastavim motivisati i sebe i vas. Da brinemo o koži, pratimo promjene, redovno se pregledavamo I borimo da se dobro osjećamo u svom tijelu. Kakvo god bilo.
Jesam li vam nedostajala?
Do čitanja,
EMina
