Da li vam se dešavalo da vam se ne sviđa vaš odraz u ogledalu? Da se probudite se nelagodom, osjećajem nekog neobjašnjivog pritiska, gubitka samopuzdanja i misli šta ako bude cijelo tijelo?  O vitiligu sam počela pisati prije dvije godine, imam ga godinu i pol dana duže. Od malenih flekica na rukama do sve više bijelih krugića svuda po tijelu. Vraćam se na prvu rečenicu .. sve sam to proživjela sa prvim saznanjem. Nimalo lijep osjećaj nije bio znati da je vrijeme da se naviknem na život sa flekicama koje su odlučile ukrasiti moje tijelo. Sad mislim tako – ukrasiti, tad nisam.

Život sa vitiligom je rekla bih jednostavan ako ga gledamo na tijelima drugih ljudi. Ne boli, ne peče, čak i ne izgleda tako ružno dok ga imate pod kontrolom. U bezbroj sam grupa aktivna, čitam iskustva svakodnevno i puno je onih koji se sa ovom autoimunom bolešću teško nose. Mentalno zdravlje mnogo ljudi je prilično narušeno i utječe na njih. Jednom sam napisala da ja svoje flekice ponekad volim, ponekad beskrajno mrzim. Razmišljam zašto su izabrale mene, šta ako se u određenom periodu mog života usljed promjene hormona prošire? Šta ako izazovu nešto drugo? A onda se vratim i pomislim, pa ja sam stvarno posebna. Naučile su me da više volim sebe, da u prvi plan ipak stavim sebe sa svim svojim kvalitetima. Da uživam u svakom danu koji mi je dragi Bog dao. Da vratim svoje ponekad poljuljano samopouzdanje.

Flekice mene uče svaki dan. Podsjećaju me da se na sunce ne izlazi bez faktora 50.  Tjeraju me da jedem zdravo, češće, ispravnije. Dobrodošlicu smo zajedno poželjeli inzulinskoj rezistenciji koja je čini mi se bila logičan slijed događaja, ali zahvaljujući kojoj se nikad nisam osjećala bolje. Natjerala me je da promjenim svoj nači ishrane, da razmišljam koje namirnice unosim u svoje tijelo, koliko, u kojem periodu dana ..

Vitiligo nije dosadan, samo je intenzivan. Pojave se flekice i ne nestaju. Ne postoji krema ili preparat koji će ih ukloniti. Bar ja nisam pronašla, a probala sam ih mnogo. Tjera vas da se naviknete na život sa njima, ali vas uči svaki dan i opominje. Pojavile su se kao opomena, poruka. Ti, tvoj život i tvoj mir. Ponekad bih voljela da sam znala da ih mogu spriječiti, ponekad mi je drago jer su me probudile, naučile da volim više sebe i da možda i zbog njih i sa stalnom borbom sama sa sobom ljudi primjete da rastem. Mentalno, a sve se vidi sa vana pa kažu da nikada nisam izgledala zadovoljnije i ispunjenije. I stvarno jeste tako.

Sretan nam dan bijelih flekica. Volimo sebe kakve jesmo, promovišimo selflove i svakog dana radimo na podizanju svijesti o istom.

Do čitanja,

Emina

Ko o čemu ja o zaštiti kože od sunca J

Beskrajno sam sretna kad vidim da se svijest djevojčica i djevojaka promjenila, te da je sve više onih koje ne koriste solarij a na sunce izlaze isključivo sa zaštitnim faktorom. Ja sam kao i većina koristila solarij, pržila se na suncu po nekoliko sati i na tijelo nanosila isključivo ulje kako bih čim prije dobila preplanuli ten. Sad se kajem i ponekad mislim da bijele flekice možda ne bih ni imala da sam na vrijeme razmišljala o tome koliko je njega i zaštita kože važne, iako vitiligo konkretno nema previše veze sa ovim.

Znate da sam pisala nekoliko puta o tome da zaštitni faktor nanosim kad god se izlažem suncu neovisno o tome o kojem godišnjem dobu se radi, međutim sa dolaskom ljeta i visokih temperature moja zaštita kože od sunca postaje i veća te je moj saveznik proizvod sa visokim SPF faktorom.

Tokom cijelog prošlog ljeta proizvod koje sam poklonila povjerenje je Ladival, pa je logičan slijed bio da I ovo ljeto bude uz mene i moje flekice i kožu štiti od UV zračenja. U ranijim postovima sam spomenula da Hemofarm radi sjajne stvari te da su njihove tabletice za alergiju moje broj jedan, pa sam bila sigurna da sa izborom kreme za zaštitu iz njihove fabrike, neću pogriješiti.

Pored zaštite naravno, SPF faktora 50+ kod proizvoda za sunčanje važno mi je da su lagane teksture, da se lako razmazuju i da ih koža brzo upija te da ne ostavljaju masne tragove. Ladival je upravo takav. Dovoljan je jedan sloj i da sam sigurna da je koža zaštićena. Lice nikada ne sunčam, pa je cijela Ladival linija proizvoda tokom vrelih ljetnih dana samnom, a posebno za vrijeme boravka na moru.

Možete ga pronaći u svim bolje snadbjevenim apotekama i ne zaboravite da koža pamti sve. Neka SPF 50+ Ladival bude vaš zaštitni znak ovog ljeta!

Do čitanja,

EMina

O Weleda proizvodima sam pisala u pojedinačnim postovima nekad ranije, ali naša ljubav traje već više od dvije godine i idalje su moji favoriti kada je u pitanju gel za tuširanje ali i krema za ruke. Na fotografiji vidite dva, dodala bih još samo jedan a to je rozi LOVE budući da i on miriše savršeno. Weleda proizvodi su stvarno ono najbolje što nam je priroda dala i uvjerim se svaki dan prilikom tuširanja. Tekstura gela je savršena, miris neodoljiv  i što je najvažnije sadrži prirodne sastojke.

Ja sam nedavno govorila upravo o tome da ne mora da nam odgovara svaki proizvod samo zato što je prirodan. Vrlo je važno poznavati svoju kožu, pronaći ono što joj odgovara i njeguje je na napravi način. Znate da nikada ne bih preporučila ono što i sama ne koristim, pa je tako linija gelova za tuširanje brenda Weleda moja iskrena i preporuka broj jedan. Jednostavno ih je pronaći u bolje opremljenim apotakama, te oni koji uživaju u online kupovini svoje omiljene mogu pronaći na www.healthmovers.ba i uz korištenje koda INOEEEA ostvariti 10% popusta.

To isto važi i za skin food čarobnicu u zelenom pakovanju. Prvi put sam probala iz liste linije puter za tijelo i do danas je jedan od mojih omiljenih mazalica za kožu. Prije svega jer je moja koža jako osjetljiva i reaguje na bilo koji preparat koji mi ne odgovara na način da me koža svrbi, postaje crvena a nerijetko se pojavi i urtikarija.

Sa skin food linijom to nije slučaj! Dovoljno je masna a što je važno koža ju brzo upija i savršeno mekana je nakon nanošenja. Krema za ruke je moj must have proizvod u torbi, budući da mi ruke budu jako suhe, te ju nanosim nekoliko puta na dan.

Nekoliko puta ste me pitali za miris. Mogu ga definisati kao prirodan i svjež, meni odgovarajući.

Kremu  iz ove linije kao i gelove za tuširanje možete naručiti putem www.healthmovers.ba a Kreme su pored apoteka od nedavno dostupne i u DM poslovnicama.

Vratimo se prirodi i njegujmo svoju kožu redovno..

Do čitanja,

Emina

Još nekoliko dana i ispraćamo mjesec maj 2022. godine. Ovo je mjesec u kojem se obilježava svjetski dan hormona, bolesti štitne žlijezde, svjesnosti i prevenciji melanoma ali i mjesec podizanja svijesti o mentalnom zdravlju. Ovo je tema o kojoj sam često pisala kako na instagramu tako i na blogu, i ona koja je pomogla meni ali i mnogima od vas jeste Maja Misira Rašić.

Maja je prije svega moja radna kolegica, sjajan prijatelj i psiholog kakvog možete poželjeti. Počele smo razgovarati na samom početku pandemije virusa Covid-19 i do danas kad god osjetim potrebu, napišem joj poruku i odgovor stiže u roku odmah. Naučila me je da govorim o onome što me muči i da osjetim sebe.

O temi mentalnog zdravlja sve češće pričamo, možda to znači da smo se probudili i odlučili posvetiti se psihičkom jednako koliko i fizičkom zdravlju.

Maja:  Nakon pandemije Covid-19, došlo je do porasta anksioznih i depresivnih poremećaja, smatra se u biti da je pandemija bila okidač za veću prevalenciju, za čak 25% više. Također, stres prisutan tokom ovog perioda je postao na neki način alarm svima nama da se trebamo pozabaviti mentalnim zdravljem, podrškom i konkretnim rješenjima. Budući da se svakodnevno provode istraživanja različitih aspekata mentalnog zdravlja, možemo reći da kontinuirano dobijamo nova znanja koja pokušavamo iskoristiti što bolje u praktičnom radu.

Stigma vezana za traženje stručne pomoći nažalost još uvijek postoji. Ali je pozitivno da je tokom pandemije porastao broj onih koji su se odlučili na razgovor. Online savjetovanje, kroz brošure, videa, otvorene razgovore. Veći je broj onih koji o ovoj temi otvoreno razgovaraju i motivišu druge, bliske osobe da urade isto.

Maja: Mentalno zdravlje ne poznaje dob niti spol. Različite poteškoće mogu pogoditi djecu od najranije dobi do mnogo starijih osoba. Nažalost, djeca imaju mnogo manje poznatih resursa koje bi koristili u suočavanju sa ovakvim tegobama, te je veoma bitno da mi kao odrasli budemo uzor koji mogu modelirati, te pokažemo da je ok osjetiti različita stanja, ali da je uredu i pričati o tome, ili tražiti pomoć. Kulturološki smo naučeni da je ranjivost znak slabosti, međutim moramo raditi aktivno na tome da redefiniramo pojam ranjivosti, u ono što ranjivost jeste, a to je snaga i nevjerovatan kapacitet za empatiju.

Mentalno zdravlje podrazumjeva kombinaciju zdrave ishrane, redovne fizičke aktivnosti, emocionalne pismenosti i prosocijalnih ponašanja.

Maja: Trebali bi smo da počnemo sa minimalnim promjenama u vlastitim navikama, zdrav doručak, snackovi, dnevne šetnje od 10-20 minuta. Uz to je bitno da počnemo prepoznavati ono što osjećamo i nazivati pravim imenom tu emociju koja nas može dalje uputiti ka našim neispunjenim i zanemarenim potrebama. Kada govorimo o prosocijalnom ponašanju, posebno sada je bitno da postanemo oni koji dijele, pomažu ili surađuju. Istovremeno, pomažući drugima, poboljšavamo naše mentalno zdravlje i reduciramo osjećaj stresa.

Često sam Maju pitala za neke tips and tricks svaki put kad bih se osjećala loše, izgubljeno ili da mi u tom trenutku treba da se vratim u svoje normalno stanje. Pored klasičnih preporuka druženja, provođenja vremena u prirodi, fizičke aktivnosti ili zdravih navika, ističe da je je jako važno da ne negiramo ono što osjećamo i sa čim se nosimo.

Maja:  Danas postoji jako loš trend tzv. toksične pozitivnosti koja nažalost ima pogrešan efekat, te mnogi ljudi pored toga što se osjećaju loše, osjećaju dodatni pritisak da se ne bi tako trebali osjećati, te ulaze u apsurd: osjećam se loše jer se osjećam loše. Validirajte svoje strahove, brige, tuge, pokažite razumijevanje prema sebi kao što bi prema nekom drugom, I dozvolite sebi da nekada zastanete i ne budete baš najsjajniji u svemu što radite. Tada ste zapravo najbolji.

Do čitanja,

Emina

Mislim da je tema samopuzdanja neiscrpna, baš kao i sve teme koje se tiču nas samih i malih koraka kojim možemo da promjenimo puno toga. Obično se kaže da promjena kreće od samih nas i stvarno jeste tako. Ja baš kao i svaka žena čini mi se, nisam oduvijek imala samopuzdanje. Čak nisam sigurna ni danas da ga imam, iako je puno onih u mojoj okolini koji mi kažu da to nikada ne bi rekli. Ja baš kao i većina žena imam puno nesigurnosti. Da li su male ili velike, ali tu su. Ono što se učim godinama unazad posebno od kako je vitiligo stigao u moj život jeste da naučim voljeti sebe. Da radim neke osnovne dnevne rituale koji će meni pomoći i sa kojima ću raditi na svom samopouzdanju. Ja sam neko ko je rekla bih jako realan. Vrlo sam  svjesna onoga u čemu sam dobra, u čemu nisam i  toga se obično i držim. Usvajam nova znanja ali mi je dugo trebalo da se oslobodim i da krenem u ‘’ nepoznato ‘’. Čak se dešavalo da i u onome u čemu znam da sam dobra nisam imala hrabrosti da se opustim. I na tome sam radila i radim.

Ono o čemu sam nedavno razgovarala sa kolegicom jeste na koji način ja ‘’ bildam ‘’ svoje samopuzdanje na dnevnom nivou. Male stvari meni lično pomognu. Npr. mene ćete rijetko vidjeti sa zavezanom kosom ( o tome sam čak i pisala u nekom od prvih postova jer sam oduvijek imala nesigurnost misleći da mi zavezana kosa ne stoji) i trudim se da je ona svakog dana čista i isfenirana. Kad je zavežem,  nisam raspoložena sigurno ili je dan ranije toliko naporan bio da nisam imala vremena navečer posvetiti joj se. I tog dana se sigurno ne osjećam sigurnom u sebe. Za nekoga je to malo, za mene veliko. Moja velika ljubav je moda. I kada nisam raspoložena, potrudim se da izgledam pristojno. U onome što ja smatram da mi lijepo stoji i da je prikladno za posao ili događaj na kojem sam.

Postoje periodi kada se ne osjećam dobro u svojoj koži, kada mi smeta svaka flekica na mom tijelu, kada počinjem da analiziram svoj izgled, život generalno. Na sreću, čini mi se da brzo i prođe.  I to smatram svojim uspjehom. Da sam naučila samu sebe brzo da vratim u realnost i da postanem svjesna onoga što jesam, onoga što mogu da promjenim i na čemu treba da radim.

Nikada nisam bila lažno sigurna u sebe, a nekada sam bila previše kritična prema sebi i to me je čini mi se još više činilo nesigurnom. Nedavno mi je gospođa koju sretnem u jednom supermarketu vrlo često, rekla da sam neko čije lice nije jednostavno zaboraviti, da je sretna kad me vidi te da je svaki put oduševim svojom odjevnom kombinacijom i ljubaznošću. Takve poruke dobijem sa vremena na vrijeme i na svom Instagram profilu, i svaki put se iznenadim. Radim na tome da se naučim da prihvatim pohvalu jer sa kritikama se dobro nosim. Ne volim ih kao niko na ovom svijetu, ali me opamete i nauče da ih ne ponavljam.

I kako sve ovo pišem, shvatam da sam kroz godine ( posebno u posljednje četiri) naučila sebe. Znam šta mi može popraviti raspoloženje i samopouzdanje. Osluškujem sebe i osjećam se sjajno u svojoj koži kad god napravim nešto korisno za sebe. Učim biti sebi prva, naći vrijeme za sebe i uživati u svemu što mene čini sretnom. I imam osjećaj da se to vidi. Na mojoj koži, kosi, svakodnevnom izgledu i što je najvažnije mom ličnom zadovoljstvu.

Samopouzdanje po mom mišljenju ima velike veze sa našim mentalnim zdravljem o kojem ću pisati u ovom mjesecu. Radite na sebi. Na malim stvarima koje vas čine sretnim i sigurnijim u sebe. Čitajte ono što vas motiviše. Nemojte gledati lažne živote i zamišljati sebe tu jer ih je puno. Okrenite se oko sebe i prihvatite svoj život jer je takav kakav jeste savršen. Mijenjate ono što možete i trudite se da budete bolji za sebe i zbog sebe. I ja ću sa vama svaki put kad pomislim da ne ide ..

Do čitanja,

EMina

Ja tokom mjeseca marta-aprila ili započinjem neke nove projekte ili otkrivam nove dijagnoze. Blog sam počela pisati u mjesecu martu. Prve potvrde za vitiligo kao oboljenje sam dobila početkom mjeseca marta. Ovog marta sam započela jedan novi projekt ( na kojem trenutno nemam previše vremena da radim, nažalost) i otkrila da pored vitiliga je u moj život ( organizam) ušetala nova dijagnoza – Inzulinska rezistencija.

Znate li šta je inzulinska rezistencija? Sindrom inzulinske rezistencije ( ponekad se još naziva i metaboličkim sindromom) – pojmu sve češće korištenom u kontekstu horničnih bolesti. Vjerovatnoća da vi ili neko od vaših bližnjih pati od ovog sindroma je čak 25%.  Inzulinska rezistencija je stanje neravnoteže organizma u kojem dolazi do neadekvatnog odgovora stanica mišića, jetre te masnih stanica na lučenje inzulina, što dovodi do nemogućnosti iskorištavanja glukoze kao glavnog energetskog pokretača stanice. Sindrom inzulinske rezistencije (poznat i kao metabolički sindrom) zapravo čini širok klinički spektar, koji uključuje pretilost (naročito “centralnu” pretilost), dijabetes tipa 2, povišeni krvni tlak, povišene masnoće u krvi (povišeni trigliceridi i “loš” holesterol” te snižen “dobar” holesterol), sindrom policističnih jajnika i dr. Dokaz da ništa od navedenog ne mora biti a da se IR može ušetati sam ja. Ništa od navedenog iznad nemam.

Koji su znakovi i simptomi inzulinske rezistencije?

Kod većine populacije sa inzulinskom rezistencijom, simptoma gotovo da neće biti. Jedan od načina da saznate imate li inzulinsku rezistenciju jeste da napravite krvne pretrage kojima će se provjeriti vrijednosti glukoze u krvi ( natašte, nasumično ili pomoću oralnog glukoza tolerans testa). Ja sam imala neke druge simptome zbog kojih sam potražila stručni savjet. Nesanica ( o kojom sam pisala i pričala), mučnina nakon jela, debljanje u pridjelu stomaka, jako nadimanje nakon jela, mučninu tj nagon na povraćanje nakon uzimanja određenih namirnica itd. Krvni nalazi koje sam uradila su bili uredu kao i hormone štitne žlijezde. Ono što je pokazalo jeste OGTT nalaz i vrijednosti koje su bile daleko iznad normalnih. Iako znam bezbroj ljudi koji imaju istu dijagnozu, na prvi momenat je bilo – zašto i ovo meni i kako da ne jedem sve što želim.

Dugo traje moja borba da jedem isključivo samo zdravo. Pokušavala sam sa raznim jelovnicima, programima ishrane ali bih posustala svaki put kad  mi je mrsko da se probudim ranije i spremim zdravi obrok ili nemam vremena na poslu pa pojedem bilo šta. To bilo šta obično je pizza, hamburger neki sendvič.. a kući nastavim sa pitom, tjesteninom ili nekom drugom brzom hranom nakon koje gubim energiju, osjećam se napuhano i gladno za dva sata.

Nakon što sam dobila nalaz u kojem je jasno navedeno da ne smijem jesti gluten i šećere mislila sam da će to za mene biti nemoguće iz prostog razloga: organizacija, motivacija i vrijeme koje nemam. Međutim, aposlutno nije teško. Moj tanjir sada izgleda potpuno drugačije. Konačno imam tri obroka uz užinu i svakog dana znam šta sam pojela. Slatkiše ne jedem. I nije da mi je lagano ali postoje super zdrave zamjene sa kojima sam trenutno u ljubavi. Super je period pa je povrće uz meso koje volim skoro pa svakog dana na mom meniju, a zdrave salate u posudicama u mom cekeru.

Poenta je da, ukoliko nešto moramo ili dobijemo strogu preporuku – natjeramo se. Iako sam ja još uvijek u fazi u kojoj sebi mogu priuštiti jedan dan jela svega onoga što želim, neću. Borim se sama sa sobom i svojom potrebom da jedem sve što je glupo ( sa naglaskom na slatko). Na samom sam početku i prva kontrola svih nalaza je za dva mjeseca. Moja terapija trenutno je zdrava hrana, puno tečnosti, vitamin D, Cink i Selen te folna kiselina koju pijem na pola sata prije jela. Vjerujem da uz disciplinu sebe neću dovesti do nekog medikamenta te da ovo stanje nazvano preddijabetes neće preći u ono za šta imam genetsku predispoziciju.

Kontrolišite i pregledajte se često. Osluškujte svoje tijelo i signale koje vam šalje I da, naučite ( naučimo) voljeti sebe najviše. Tražiti i težiti ka miru. U nama i oko nas.

Do čitanja,

EMina

• 

• 

• 

• 

• 

Mislim da ne postoji osoba koja ne voli normalan i miran san. Također, znamo koliko je san važan za svaki segment našeg života. Od toga da kada smo naspavani smo produktivniji, sa više energije za sve obaveze koje nas čekaju u jednom danu. Kvalitetan san utiče i na naš izgled, kožu itd. Ja sam neko ko nikada nije imao problema sa snom. Uvijek sam imala kvalitetnih šest do osam sati sna što mi je bilo sasvim dovoljno da funckionišem. Isto tako, po prirodi imam nizak pritisak tako da imam osjećaj da mogu zaspati u svakom trenutku.

Ipak, postoje periodi kada jednostavno ne ide. Zaspem onda kada mi se počne spavati i to je obično između 21h i 23h radnim danom. Nakon svoje noćne rutine, nekoliko stranica omiljene knjige, spremna sam za san. Međutim, buđenje krene otprilike oko dva ili tri ujutro i do sedam kada obično ustajem san je isprekidan, da ne kažem da ponekad uopšte i ne spavam. Povezivala sam to sa tim što rano legnem na spavanje, pa probala ostati duže, ista stvar. Pokušavala sa šoljicom čaja prije spavanja, ne ide ..

Moj svaki dan je toliko intenzivan da mi obaveze i umor ne nedostaju uz koje bi na kraju dana trebalo da spavam. U principu, osnovni problem je buđenje. Taj period ne spavanja me iscrpi, budim se umorna što značajno utiče na kvalitetu na mog dana.

Koristila sam nekoliko različitih preparata, pokušavala sa tableticama mangezij noć, preparatima na biljnoj bazi, ostavljanjem telefona što dalje od mene, slušanjem različitih podcasta i dokumentaraca ali bi obično se desilo isto.

Jedan period sam pila/jela medvjediće koji su stizali iz Amerike, sve dok nisam otkrila da ekipa Healtfocusbih uz D vitamin u obliku medvjedića ima i MELATONIN. Dakle, ne pretjerujem. Dvije preeeeukusne gumene bombone petnest minuta prije spavanja su za mene spas ( iako piše jedan sat prije spavanja, vjerujte mi na riječ. Zaspem na odbrojavanjee). Poboljšava kvalitet sna i sa njima sanjam, ali fakat J. Gumene bombonice nemaju gluten, želatin, bez vještačkih boja i aroma su, tako da ukoliko ste vegeterijanac apsolutno su primjerene.

Prirodno i bez nuspojava do kvalitetnog sna uz ovaj melatonin. Iako ga svi poznajemo kao ‘’ hormon sna ‘’, melatonin ima i druge beneficije kao što su jačanje imuniteta, ublažava posljedice stresa, usporava proces starenja, posjeduje antioksidantna svojstva i pomaže ženama u regulaciji menstrualnog ciklusa.

I sve ovo ima smisla samo kad mirno i dobro spavamo.

Više informacija potražite na www.healtfocus.store a dozu dobrog sna potražite u apotekama.

Do čitanja,

Emina

Malo sam promjenila raspored objava budući da je trebalo da bude rođendanski post bloga. Međutim, šta je veći selflove od toga da vodimo brigu o sebi, svom zdravlju i preparatima koje unosimo u organizam?

Umjesto rođendanskog posta, ide post o D vitaminu koji je jedan od najvažnijih vitamina za naš organizam. Stavit ću naglasak na nas sa vitiligom, i preporuka je unositi D vitamin tokom cijele godine a posebno u periodima kada smo više izloženi suncu. Već sam ranije pisala o važnosti unosa ovog vitamin, na koji način ga ja pijem i koliko jedinica. U principu, po mom mišljenju i nije toliko važan proizvođač, koliko je važna redovna konzumacija. Eh sad, šta god da radimo, kupujemo i koristimo tražimo da je najbolje i ja sam onaj tim kojeg uvijek privuče pakovanje za početak. Sastav i

svi drugi benefiti su naravno važni, ali ono zbog čega je D vitamin u obliku gumenih bomobona moj favorit, pišem u nastavku.

Sasvim slučajno sam otkrila sjajnu ekipu Health Focus ( www.healthfocus.store), saznala da rade sjajne stvari i da su zahvaljujući njima odlčni proizvodi konačno u Bosni I Hercegovini. T-RQ vitamin D3 važan je za naše kosti, zdrave zube, funkciju mišića, normalnu funkciju ćelija, podržava imunološku funkciju, mozak i nervni sistem. Podržava funkciju pluća i zdravlje kardiovaskularnog sistema.

Sunčev vitamin u pakovanju ima 60 gumenih bombonica koje su neodoljivog voćnog ukusa. Za mene je konzumacija vitamina u obliku bomobonica mnogo jednostavnija. Preporučena dnevna doza je 2000 IU. Ja pojedem jednu bombonicu ujutro, jednu poslijepodne – taman kada mi se jede nešto slatko jer okus je, sarsen!

Ono što je važno za one koji ne smiju konzumirati gluten, bombonice su bez glutena, ne sadrže želatin niti vještačke boje i okuse.

Inovativnu I modernu liniju suplemenata u obliku gumenih bombona u Sarajevu možete kupiti u apotekama Delfin i u apoteci Medikaliz ( Zagrebačka broj 15) a uskoro i na više adresa.

Ukoliko ih isprobate, javite mi vaše utiske. Do tada, svratite na Instagram profil @healthfocusbih i podržite sjajne mlade ljude koji su konačno svjetske novitete donijeli u našu zemlju.

Čuvajte svoje zdravlje i brinite o njemu tokom cijele godine.

Do čitanja,

Emina

• 

• 

Malo sam se odmorila od svega. Mreže sam koristila za svoju dušu, bez ikakvog pritiska za dogovorene ili planirane objave. Otputovali smo u Budimpeštu koja je dugo bila plan i ovo je bio vjerovatno pravi trenutak da se putovanje i realizira. Moje tijelo i um su bili umorni, premoreni. Od količine posla, svakodnevnih obaveza, sastanaka, dogovora i ljudi. Čini mi se da ljudi i  njihova energija najviše umaraju. Nekako, svi traže previše. Bez trunke razumijevanja. Svi su sebi priroritet i kada tražite mrvu prostora, onda ste neozbiljni, čekaju na vas itd.

Meni je ovaj mali odmor dobro došao. Umorila sam se ali od hodanja, biranja restorana gdje ćemo jesti, gdje ćemo kupiti najljepše magnete, koliko je termalna banja udaljena i kakvu ću fotografiju napraviti. Odmorila sam se od svakodnevnog moranja i trčanja. Od stresa, telefonskih poziva i ponekad glupih pitanja.

Mislim da svakome od nas treba malo prostora, mrva vremena za odmor i promjenu sredine. I stvarno prija. Ja sam primjer. Ostavila sam dodatna četiri dana za završavanje sitnih obaveza, druženje i planinu. I odlazak na posao prvog radnog dana će mi sigurno biti lakši. Imam više elana i  volje. Radujem se projektima koji dolaze i idejama koje su nadolazile dok sam odmarala. Dakle, sedam dana je dovoljno da se naš um i  tijelo odmori i opet pokrene. Bar meni ..

Ono što je važno i što učim samu sebe jeste kada je vrijeme da kažemo dosta. Sebi, porodici, dragim ljudima ili radnim kolegama. Stotinu puta sam sebi rekla da neću dozvoliti da pregorim, da mi je mozak preopterećen a rokovnik pun, ali na svu sreću brzo se sjetim svega što sam prošla i znam da postavim granicu.

Učim sebe voljeti, svoje vrijeme i  mir cijeniti.

Šta vi radite po ovom pitanju? Znate li kad je dosta?

Do čitanja,

Emina

Prije nekoliko dana sam na svom Instagram profilu  postavila pitanje da li iskreno čitate moj blog i iznenadio me procenat onih koji stvarno svrate na selflove. Moje drugo pitanje je bilo da mi napišete o čemu bi ste voljeli da pišem češće i više, i nekako najučestaliji odgovor bio je da bi ste voljeli da više pišem o svom vitiligu, prihvatanju i mojoj nekoj rekla bih unutrašnjoj borbi. Ima smisla, posebno jer se polako bliži druga godišnjica mog bloga.

Kad kažem unutrašnja borba, prije svega to mislim jer sam ja taj tip osobe. Jako sam otvorena za druge, komunikativna sam, druželjubiva, volim ljude i komunikaciju ali kada me sve to stigne borim se sama sa sobom. Kada me ljudi povrijede borim se sama sa sobom. Kada osjetim nepravdu borim se sama sa sobom. I naravno, to se sve odražava na moje mentalno ali i fizičko zdravlje. O tome sam pisala u nekim ranijim postovima, i kad god pišem na temu vitiliga volim da napomenem da je to bolest duše. I stvarno jeste. Ja sam emotivna i iskrena. Nikada niti u jednom odnosu ne kalkulišem. U sve idem srce. Posao koji radim volim, radim ga srcem i onda aposlutno sve prihvatam lično, i teško mi je da odvojim u bilo kojem trenutku svoje obaveze i svoje slobodno vrijeme. Često sam umorna, iscrpljena ali nekako na kraju svakog dana sretna i zadovoljna. Puno je ljubavi u meni i oko mene, o tome rijetko pišem jer nekako sam sebična kada su te stvari u pitanju. Sretna sam i ispunjena. I često sama sebi ponavljam šta sve zapravo imam i šta i ko me okružuje. Nedavno mi je jedna kolegica na poslu rekla ‘’ mislim da je vrijeme da sebe počneš gledati očima kako te svi mi gledamo ‘’ , jedna studentica je došla kod mene po savjet i rekla mi ‘’ jednog dana želim biti ti ‘’ I baš zbog ovih riječi, kada imam svoje periode i  kad mi je potreban vjetar u leđa, sjetim se da me okružuju sjajni ljudi i da ja radim sjajne stvari.

Gdje je u svemu ovome vitiligo? Vitiligo je mene naučio da sebe prihvatim. Daleko sam ja od toga da volim sebe onako kako bi trebalo, daleko sam od toga da nemam niti jedan kompleks ili nesigurnost, daleko sam od toga da sam u potpunosti zadovoljna sa svim u svom životu ali sam blizu da postanem hrabrija i odlučnija, ponosnija na sve ono što znam da jesam. Vitiligo me je naučio još više da se borim za sebe, da isplivavaju sve moje kvalitete i da budem otvorenija da govorim o svemu što me muči. Sigurna sam da me je izdvojio pa mi je prilikom jednog intervjua mlada novinarka rekla ‘’ sa takvom mirnoćom pričate da bih mogla sa vama  razgovarati satima’’. Vitiligo me je naučio da je svaka promjena na mom tijelu alarm pa i ovaj stomak koji raste iako nikada u životu nisam imala problem sa viškom kilograma. Bio je alarm da porazgovaram sa endokrinologom i da me napomene da jedna autoimuna bolest vuče drugu. Da česte promjene raspoloženje, debljanje u određenim predjelima tijela, nesanica i konstatntni umor nisu bez razloga.

Emina uspori i prestani jesti gluposti. Sjajno je spoznati problem i učim se da ih riješim odmah. A flekice, postale su nekako dio mene, čak sad nisam ni sigurna da li mi smetaju. Kako sam jednom napisala, ponekad ih mrzim, ponekad beskrajno volim.

Do čitanja,

Emina